Piše: Sead Vegara
Vjerovatno najemotivniiji dio Pixarovih CGI animiranih pokretnih slika jeste upravo minijatura iz ostvarenja Up (Nebesa, 2009) upriličena na samom početku filma. Oni koji su gledali znat će o čemu se radi, dok onima koji nisu, nećemo otkrivati i tako sigurno pokvariti užitak gledanja. A zasigurno najtopliji, najemotivniji i najljepši njihov uradak, u kompletu, jeste film Coco (Coco i velika tajna, 2017). U to se možete vrlo lako uvjeriti pronalskom animiranog filma na nekom od legalnih streaming servisa (ne daj Bože skidanjem sa torrenta!).
Njihov 19. po redu CGI animirani film Coco pripovijeda priču prema kojoj ni u kom slučaju ne možete ostati ravnodušni. Kao najinventivniji pripovijedači pokretnih slika u holivudskoj tvornici snova, digitani lutkari iz Pixara, jednostavno znaju znanje i uspijevaju uraditi ono što mnogima u Hollywoodu slabo polazi za rukom. A to je stvaranje filma koji će vas u isto vrijeme oduševiti svojom pričom, nasmijati neviđenim nevjerovatnim šalama, razgaliti toplotom svog izražaja, te natjerati da pustite pokoju suzu. Jednostavno, piksarovci u Coco, kao nikada ranije, igraju na kartu emocije i znaju da sa ovakvom postavkom priče postižu najveći i najbolji efekat.
Priča je sljedeća. U meksičkom gradiću Santa Cecillia, djevojka Imelda (glas Alanne Ubach) se udala za čovjeka koji je je napustio nju i kćerkicu Coco da bi napravio karijeru u muzici. Kako se nikada nije vratio, Imelda je zabranila svima u obitelji da se bave muzikom, te pokrenula profitabilni posao popravljanja cipela. Ova priča je ispričana u samom prologu, dok je ostatak koncentrisan na Imeldinog čukun-čukun-unuka Miguela (glas Anthonyja Gonzaleza), koji živi sa svojom porodicom šustera, pra-bakom Coco, i ne može pobjeći od samog sebe, te želi biti muzičar.
Mladac je fasciniran pokojnom meksičkom muzičkom legendom Ernestom de la Cruzom (glas Benjamina Bretta); gledao je sve njegove filmove, preko kojih je naučio da svira gitaru i odlučuje da za veliki meksički praznik Dan mrtvih nastupi u talent šouu svirajući i pjevajući. Naravno, obitelj je protiv toga i ne želi da čuje, dok Miguel igrom slučaja saznaje strašnu istinu. Ipak, Miguel odlučuje da nastupi i “posuđuje“ gitaru iz de la Cruzovog hrama, čime na sebe stavlja prokletstvo i prolazi u Zemlju mrtvih. Tamo sreće svoje predake, Imeldu i duhove ostale preminule rodbine. Da bi se vratio u zemlju živih treba da dobije blagoslov Imelde, koji će i dobiti, samo pod uslovom da zaboravi na muziku. S obzirom da Miguel živi za muziku neće mu biti pravo, te će se potruditi i na drugi način pokušati vratiti tamo odakle je i došao.
Da je Coco savršenstvo CGI animiranih pokretnih slika isijava iz svakog mogućeg frejema bogate i raskošne animacije, a narativno ingenioznog scenarija u potpisu koreditelja Adriana Moline i scenariste Matthewa Aldricha. Reditelj Lee Unkrich je dokazao sa Toy Story 3 (Priča o igračkama 3, 2010) da vješto barata mnoštvom likova, te da zna stvoriti emociju koja ne samo da je stvarna već takva da je možete osjetiti. Savršen film.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
