Piše: Sead Vegara
Ponekad se toliko uželite kvalitetnih pokretnih slika, na kino-repertoaru nema ništa ni blago interesantno, te se okrente svojoj filmskoj kolekciji, ili već nekom od streaming servisa za naslov za koji sigrno znate da će vas oraspoložiti. Kišni je dan, kiša pada kao da nema sutra, a vi se ugodno smjestite u naslonjač, pripremite “nešto za pod zub“ i prepustite se filmskoj čaroliji. Ostvarenje koje će vas zacijelo oduševiti, pod uslovom da niste prije gledali, a sve i da jeste, opet ćete sa zadovoljstvom pogledati, jeste naslov One Fine Day (Jednog lijepog dana, 1996). Baš poput staromodnih crno-bijelih komedija na tragu Billyja Wildera (Sabrina, 1954, The Apartment, 1960), film Jednog lijepog dana u režiji Michaela Hoffmana svojom ljepotom i jednostavnošću popraviće vam dan, ma kako da je ružan i dosadan bio.
Priča je to o arhitektici Melanie (Michelle Pfeiffer), samohranoj majci čiji šestogodišnji sin Sammy (Alex D. Linz) treba zajedno sa kćerkicom komšinice krenuti u školu i na izlet. Djevojčica Maggie (Mae Whitman) će ipak završiti sa svojim ocem Jackom (George Clooney), novinarom koji će čineći uslugu svojoj bivšoj ženi (koja sa novopečenim mužem treba da ide na medeni mjesec) preuzeti dijete, iako radi na važnoj priči. Upoznavanje Melanie i Jacka upriličeno je na izrazito simpatičan način, kada se oboje nađu sa djecom pred zatvorenim vratima škole i porukom da su učenici otišli na izlet brodom.
Vesela četvorka će podijeliti taksi u sceni u kojoj će do izraza doći Clooneyjev neodoljivi provokativni šarm, a lik Pfeifferice će prokomentarisati sestri na mobitel: “Ako se više ikad zainteresujem za nekog muškarca, molim te, upucaj me!“. Djeca će se ipak zabaviti i to sa njihovim mobitelima, koje će zamijeniti, što će prouzorkovati samo još više šaljivih i duhovitih momenata. Kada Jacku i Melanie ne preostane ništa drugo nego da djecu ostave u dječijem centru, tada će polako početi primirje između dvoje odraslih, koji će svoje novonastale obaveze rješavati u hodu i međusobnom dogovoru.
Clooney još svjež od uloge u seriji ER i filma From Dusk Till Dawn (Od sumraka do zore, 1996) iz pera Quentina Tarantina u režiji Roberta Rodrigueza, sada je pokazao svoju nježniju stranu muškarca koji zapravo nikada nije odrastao i koji je zauvijek sačuvao mladalački duh. Pfeiffer je naprosto neodoljiva, nenadmašna i isto toliko prelijepa u performansu žene koja je sve naučila rješavati sama, stručne arhitektice kojoj je sin najvažnija stvar u životu. Između dvoje glavnih glumaca postoji takva hemija da ih je jednostavno uživancija gledati i smijati se situacijama koje će ih na koncu dovesti i do svojevrsnog happyenda.
Ovakvi filmovi se više ne snimaju, jer u današnje vrijeme kompletan kino-repertoar je sačinjen od superherojskih nastavaka, prequela i rebootova, a naslovi poput One Fine Day ipak prizivaju neka bolja vremena kada se puno pažnje posvećivalo priči i scenariju (Terrel Seltzer i Ellen Simon), te ugođaju jedinstvene filmske ljepote.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
