Piše: Nino Romić
Poslije režiserskog prvijenca, La buena vida i svog „srednjeg djeteta“, Obra maestra, za svoj treći i u tom trenutku najzreliji projekt, španski filmski autor David Trueba je odlučio adaptirati knjigu pisca Javiera Cercasa „Soldados de Salamina“ materiju prožetu neizbježnim hrvanjem sa prošlošću koje se često očituje u španskoj kinematografiji, književnosti i umjetnosti. Zbivanja iz prošlog naraštaja bacaju sjenu na novi, a dovoljno je samo malo zagrebati ispod površine kako bi se probudili duhovi prošlosti.
Soldados de Salamina započinje sa spisateljicom u kreativnoj krizi i praznom stranicom. Doduše, ne praznom stranicom papira, već stranicom u prozoru programa za uređivanje teksta. Radnja filma je smještena u prvim godinama 21. vijeka u, što se očituje našim upoznavanjem sa Lolom Cercas, u izvedbi Ariadne Gil, ali i u 1930-tima. Predavanje književnosti ne pomaže previše u nadvladavanju prazne stranice, pa se Lola odlučuje da sroči kratak tekst. Po prijedlogu njenog urednika, posrijedi je članak o Španskom građanskom ratu, odnosno još jedno neizbježno hrvanje sa prošlošću.
Članak, odnosno ratna anegdota o trenutku milosti u nemilosnom sukobu, ispostavit će se kao tek vrh ledenog brijega za svoju autoricu. Tekst biva hladno dočekan od čitateljstva, daleko više naklonjenog republikanskim borcima i vrijednostima, i to naročito decenijama poslije lustracije Frankovog režima. Članak koji govori o zločinima „dobrih“ i o pogubljenju „loših“ ipak započinje Lolin put ka još dubljem istraživanju čudne fus note iz stranica španske historije. Put naizgled vodi ka nepoznatom heroju, čovjeku koji je ljutom neprijatelju poštedio život, što je čin koji možda još zaliječiti rane španskog društva.
Soldados de Salamina na trenutke dosta sliči na dokumentarni film, što možda proističe iz pretprodukcijske faze filma. U spremanju za snimanje, pored romana iz pera svog prijatelja Javiera Cercasa, Trueba se oslanjao na svjedočenja stvarnih osoba ili na intervjue sa njihovim potomcima za razgrađivanje niza okolnosti koje će dovesti do središnjeg trenutka događaja opisanog u Lolinom članku. Ta predanost istraživačkom vidu književnosti se prenijela i na izvedbu Ariadne Gil, koja kao Lola Cercas poseže za istim metodama ne bi li istražila događaj. Umjetnost i život se često oponašaju, a u ovom slučaju je to sasvim opravdano reći.
Trueba ponekada čak komponira kadrove po uzoru na dokumentarne filmove, s očitom namjerom emuliranja isječaka stvarnih intervjua u kojima su bila zabilježena svjedočenja osoba iz tog minulog perioda. Umjetnost opet oponaša život, ovaj put sasvim namjerno. Dalje, tu je simbolika mračne šume u kojoj se dogodio nemili događaj, a film s vremenom pokazuje da se i Lola nalazi u sličnoj prilici kao bjegunac od streljačkog voda. Kreativna blokada i životne nesigurnosti su njena šuma zbijenih stabala, oborenih grana za spoticanje i jama za skrivanje od opasnosti.
Dok drugi čin prati Lolinu borbu sa blokadom i pronalazak novog nadahnuća, katarzični rasplet na vrhuncu trećeg čina je srž filma i zaista je vrijedan pohvale, kako u vidu scenarija, tako i režije Davida Truebe. Soldados de Salamina, kao šuma u kojoj su se odvijali stvarni događaji kojim su knjiga i film nadahnuti, zna biti vrlo turobno iskustvo, a ipak Lolino otkriće služi kao vedar i svijetao potez kistom preko mrkih uljanih boja.
