Piše: Vesko Kadić

Animacija kao pojavna stvarnost veoma je rasprostranjena i obuhvaća osnovne stupnjeve izvedbe, a oblikuje se kao manuelna, mehanička, tehnička, kibrnetička i kinematografska koju neki smatraju dijelom ukupnog kinematografskog fenomena, a neki pak nezavisnim područjem („osma umjetnost“). Kao pojava veoma je rasprostranjena u svijetu, i u zabavnom kao i artificijelnom smislu, jer emanira vlastiti pokret, odnosno njegovu kinetičku vrijednost, tj, iluziju pokreta koji nastaje manuelnim putem ili tehničkom izvedbom „sličicu po sličicu“. Kao i drugi rodovi i animirani film dosegnuo je svoj dignitet, prvo u veoma ranoj pojavi animatora, možda čak i preteča ostalih filmskih autora, a autentičnost izvedbe i osamostaljenja kao poseban filmski rod, dokazao je i s pojavom brojnih svjetskih festivala, najizražajnijih animatoskih domena.

Naši zapadni susjedi proteklih dana (od 6. do 11. lipnja) obilježili su pola stoljeća postojanja „Anima festa“, pored Annecyja u Francuskoj (festival animiranog filma prvi te vrste u svijetu) već dugo najznačajnijeg festivala svjetske animacije. Održati u kontinuitetu život takvog festivala bilo je nemoguće bez brojnih entuzijasta koji su za svih 50 godina trajanja festivala svojim kvalitetnim radom doprinijeli da duh ove manifestacije živi toliko dugo. A, bilo je moguće, jer se te 1972. godine, na jednom mjestu i u istom vremenu našla grupa od 15-ak zagrebačkih zaljubljenika u animirani film, riješeni da uz postojanje sjajne Zagrebačke škole crtanog filma inaugurišu i festival na kojeg će se prijavljivati najveća svjetska imena „osme umjetnosti“, kako je netko jednom prilikom nazvao umjetničku animaciju.

U tako dugom festivalskom životu mijenjale su se generacije koje su obilježile kvalitet ove manifestacije, a njihov učinak u organizaciji festivala bio je izuzetno velik i dojmljiv. Na početku  drugog desetljeća ovog stoljeća kao umjetnički direktor festivala bio je angažiran i Sarajlija Midhat Ajanović, pa je ovo prilika da se podsjetimo i na davne dane bosanskohercegovačke animacije koja je imala svoje svjetle trenutke 80-ih prošlog stoljeća, a čiji je perjanica upravo bio Ajanović, sigurno jedan od najboljih animatora naše zemlje. No prije nego što posvetimo pažnju bh. animiranom filmu, nekoliko redaka o slavnoj Zagrebačkoj školi crtanog filma.

Midhat Ajanović

Studio za crtani film osnovan je 1956. godine u sklopu Zagreb filma koji se do tada  isključivo bavio produkcijom kratkog dokumentarnog i igranog filma. Jedan od učesnika u pokretanju proizvodnje  animiranog filma bio je i Dušan Vukotić (rođen u Bileći 1927. godine) čiji će film Surogat (1962) dobiti Oscara za najbolji animirani film. Podsjetimo se da su učesnici nominacije za Oscara bili i filmovi Igra (1964) Dušana Vukotića, Tup-tup (1973) Nedeljka Dragića i Lutka snova (1980) Boba Godfreya i Zlatka Grgića. Do pojave zagrebačkih animatora, kinopublika je bila naviknuta na filmove fantastične holivudske produkcije Walta Disneya, koji će lansirati najpoznatije likove svjetske animacije rađene u crtežu koji je težio realizmu, i svi pokreti njegovih, uglavnom životinjskih aktera, doimali su se kao da su preslikani iz stvarnog života.

Međutim, vrhunski artikuliran stil koji je lansiran iz zagrebačkog Studija za crtni film bio je prepoznatljiv po posebnom likovnom senzibilitetu „reducirane animacije“, s modernističkim elementima prikaza likova u apstraktnim i neogeometrijskim oblicima, što je bilo originalno i  avangardno čak i u svjetskim okvirima animacije. „Pojednostavljena animacija“ bila je vidljiva i kod ostalih blistavih imena zagrebačkih crtača kao što su bili Zlatko Grgić, Pavao Šalter, Borivoj Dovniković, Nikola Kostelac, Zlatko Bourek, Vladimir Kristl, Dragutin Vunak, Zdenko Gašparović i drugi čija će djela trasirati suvremeni put razvoja crtanog filma, i serijala namijenjenih za televizijske programe.

Ne baš toliko slavna po jedinstvenom filmskom likovnom fenomenu kao što su ga imali animatori Zagrebačke škole crtanog filma, u Sarajevu je početkom 80-ih prošlog stoljeća djelovala grupa amatera-crtača koji su pokušali, u veoma skromnim tehničkim uvjetima,  svojim radovima da dokažu moguće postojanje animacije i u BiH. Osnivač Studija za crtani film, u okviru Trajne radne zajednice filmskih radnika Bosna, bio je agilni i na polju organizacije prisutni Bakir Tanović, scenarista, snimatelj i redatelj igranih i kratkih filmova, čiji je cilj bio pokretanje inicijative za kreativni rad filmskih animatora. Među najistaknutijim stvarateljima popularnih „crtića“ bili su, u početku, Midhat Ajanović, Nedžad Begović i Darko Predanić kojima će se priključiti i drugi potencijalni ljubitelji rada na crtanom filmu.

No radi cjelovitijeg prikaza bh. animacije vratimo se na 60-te godine prošlog stoljeća kada su djelovali „pioniri“ crtanog filma.

Animacija u BiH, konkretno u njenom glavnom gradu, zvanično je ozakonjena pojavom  filma Mudra lija (1961) autora Zlatka Šešelja. No bez obzira što je bila riječ o reklamnom filmu, Šešeljev rad je bio, pored toga što je izveden na lošim i neravnim cel-folijama, idejno tehnički zanimljiv kao da ga je radio najprofesionalniji animator. Prije nego što će se snimiti i ostali reklamni animirani filmovi, neki snimatelji kao što su Rudi Belinger i Tomislav Ljevak odlaze 1952. godine u Zagreb, gdje kao stipendisti Bosna filma pohađaju filmsku školu u kojoj će dobiti osnovne smjernice za snimanje 35 mm filmskom kamerom, koja je imala mogućnost snimanja sličicu po sličicu (trik-snimci).

Dušan Vukotić

Umjetnička animacija, za razliku od dotadašnje reklamne, počinje s filmom Izlog (1962) scenariste i redatelja Vefika Hadžismajlovića koji će ostati prepoznatljiv po svojim dokumentarnim filmovima. No za razliku od ostalih redatelja animiranog filma, Hadžismajlović je bio najbliži znanju o animiranom filmu, jer je završio povijest likovne umjetnosti u Beogradu. Izlog  je realiziran tehnikom lutka-filma, posebnim preciznim radom kada se jedan pokret lutke bilježi jednim snimkom filmske kamere.

Bila je to filmska priča o mornaru koji iz fotografije u izlogu izlazi iz okvira svoje slike u potrazi za svijetom koji ga interesira. Poruka ovoga filma glasila je: „Kada čovjek izađe iz svoga kutka življenja, on ne samo da gubi orijentaciju, nego ulazi u svijet koji njemu ne pripada“. Hadžismajlović će snimiti dvije godine kasnije i crtani film Nokturno u kojem se kao i u prethodnom osjeća ideja da animirani film ne služi samo za zabavu, nego da on eksplicitno ima što reći. Prije oba ova filma, Hadžismajlović je snimio i lutka film Ne diži nos (1961), no on nije imao neke velike umjetničke pretenzije.

Pored Hadžismajlovića režijom animiranih ili lutka filmova bavili su se i Branko Ranitović (Znanje za putovanje, 1962), Hajrudin Krvavac (Miss zelengrada, 1962), Meha Fehimović (Bagatov konjić, 1963), Slobodan Jovičić s dva filma (Kišna kabanica, 1963. i Sonata na mjesečini, 1963). Zatišje u bh. animaciji traje sve do pojave novih animatora koji su svoje uratke snimili u okviru već spomenutog Studija za crtani film.

Rođenje animacije, po drugi put, desilo se 1985. godine kada se s prvim profesionalnim filmovima predstavljaju Midhat Ajanović i Nedžad Begović. Nije prvi primjer u povijesti animacije da jedan autor svoje prve korake upravo učini kao vrstan karikaturist. Amaterski film Odstupanje od stila (1983) koji je rađen u okviru kino kluba kao da je bio preporuka Ajanoviću da se otisne u vode profesionalne animacije. Njegovo prvo značajno djelo Heroj (1985) koji u samom naslovu govori o sumnji u čovjekovu hrabrost, bio je značajan i po tome što je u kinima kao „predigra“ prikazivan prije igranog filma Emira Kusturice Otac na službenom putu, što je zabilježeno da je ostao jedan od najgledanijih bh. animiranih filmova. I, u sljedećim filmovma P.S. (1985), i Poruka (1987) Ajanović se bavi liberalima, vođama, revolucijama, socijalizmom, kapitalizmom, rječju svim velikim svjetskim temama. Nakon filma Rekorder (1987) koji je bio isto toliko pretenciozan kao prethodni, on snima film bez velikih ambicija Goja-Munk-Lotrek (1987) koji se sastojao od tri poznata uratka velikana slikarstva, dat u tri gega.

Na prvi pogled njegovi sljedeći animirani filmovi Ikar (1990) i Voajer (1991) nemaju ništa zajedničkog osim što su nastali jedan iza drugog, ali sličnost je moguće tražiti u činjenici što i jedan i drugi ideju pronalaze  u pojmovima koji imaju univerzalna značenja: Ikar je oličenje bića u vječnoj težnji da se tjelesno-fizički, u mogućem letu, odvoji od zemlje, dok je voajer osoba koja ima sklonost k promatranju skrivenog, onoga što pripada čovjekovoj intimi. I jedan i drugi snimljeni su u kombinaciji igranog i animiranog filma. Pored rada na animaciji Ajanović se bavio teorijom i estetikom animacije u knjigama „Animacija i realizam“, „Povijest animiranog filma“, a njegova doktorska dizertacija nosi naslov „Karikatura i pokret“.

Autor najinventivnijeg bh. crtanog filma EKG Nedžad Begović, animacijom se počeo baviti još u školskim klupama kada je vanfilmskim sredstvima dočarao „filmski pokret“ u igri sa žigicama, predstavi koja će postati imitacija filmske slike. Ako Ajanovića pamtimo po crtanom filmu Heroj, Begović će biti upamćen po remek-djelu  bh. animacije EKG (1985). No vratimo se nešto ranije, kada Begović odlazi na edukaciju u Zagreb, gdje njegova ideja, najjednostavnije rečeno, nije bila razumljiva magovim zagrebačke animacije. A, riječ je bila o sinopsisu za film, trajanja od nekoliko minuta, u kome linija što otkucava rad čovječjeg srca  asocira na protok čovječjeg života.

Dušan Vukotić - Surogat

Skepsu zagrebačkih „učitelja“, film je dokazao svojim festivalskim životom (uz brojne nagrade i priznanja)  od Beograda do Montreala. Nakon crtanog filma EKG slijede Begovićeva tri filma: Ameba (1985), Dva jarca (1986) i Homo duplex (1988). Dok prvonavedeni izgleda kao nastavak film EKG, jer se koristi apstraktnim linijama za datiranje bezobličnih predmeta, u drugom je riječ o potpuno realističkoj animaciji poznate priče s drukčijim ishodom (jarac vidi sebe u zrcalu), dok treći govori o ljudskoj izopačenosti, oličenoj u dvoličnosti individue. Karijeru animatora Begović završava izvrsnim djelom Provokator (2000) rađenim nekoliko godina. Riječ je o čovjekovoj izdržljivosti da trpi vječne provokacije, a sam način izvedbe filma podsjeća na EKG, jer je rađen potpunom redukcijom punog crteža.

Pored ovog animacijskog dvojca iz sarajevskog Studija za animaciju vrijedi istaći i djelovanje Darka Predanića, po zanimanju arhitekte, koji se nije posvetio samo projektiranju stanova i zgrada već i filmskoj animaciji, a posebice tada nepoznatoj kompjutorskoj animaciji. Naznake filmskih animatora pokazali su svojim filmovima, neki barem s jednim, Saša Gajić, Vera Glumac, Nevenka Šešić i Igor Ciković koji je bio snimatelj svih filmova realiziranih u sarajevskom Studiju za animaciju.

Po drugi put animacija u BiH ima „pauzu“, da bi se nakon 1995. godine nastavila pojavom dvaju odvojenih „škola“, jedne u Sarajevu („Pixell“) i druge u Neumu („Studio za animaciju“). I jedni i drugi imali su velike ambicije, realizirali su i veliki broj filmova, ali su im uraci više sličili na realitičku animaciju, što je bilo više dojmljivo kod neumskih animatora, bez ikakvih namjera u vidu eksperimenta i težnji k modernijem crtežu. Osnivač škole „Pixell“ bio je Berin Tuzlić koji je realizirao nekoliko interesantnih filmova (Kulin Ban, 2006; Sataraš, 2007; Ne znam kad i ne znam gdje - Sarajevo, 2007; Ne možeš ubiti ljubav, 2007; Dan i noć, 2007), ali je iznad svega bio i edukator animatorima, kao što su bili Ines Dedović (Jedan od ovih dana, 2004), Anton Huml (Pinnacle, 2006), Adnan Halvadžija (Večeras izlazim, 2006), Igor Hamzić (Sanjar, 2006) i drugima. Tvorac neumskih radionica animacije Jurinko Rajić, koji je radio u „Croatia filmu“ u Zagrebu kao fazer na čuvenom dugometražnom animiranom filmu Šegrt Hlapić (1997), preferiorao je pored realističke disnijevske animacije  i teme koje su poput klasičnih priča bile evidentne u filmovima Mostarski letači, (2004), Moja mala vala (2005) i Emina (2005).

Animacija u Republici Srpskoj najviše se veže uz Internacionalni banjalučki festival animiranog filma, koji je svoje otvanje imao 2007. godine kao „Dani animiranog filma“. No neka značajna imena animacije nisu posebice zabilježena u ovom entitetu.

Nešto kao zaključak: Animirati (lat. anima-duša) proces je rada na animiranom filmu u kome animator „udahnuje život“ crtanim ili lutka likovima. Ako se ovo zapažanje metaforički shvati, pitanje je može li se ponovo „oživjeti“ kontinuirani put animacije u BiH.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje