Piše: Nino Romić
Za film s devet nominacija i dva osvojena Oscara, L.A. povjerljivo hoda po opasno uskoj crti između izuzetnog filmskog ostvarenja i katastrofe. Samo malo manje stege od strane režisersko-scenarističkog dvojca Curtisa Hansona i Briana Helgelanda u bilo kojem od desetak upečatljivih trenutaka, vjerovatno bi potopilo film u cjelosti. Sjajna scena sa sačmaricom je tako lako mogla biti akciona sprdačina, a samo par redaka dijaloga dijeli odlično sučeljavanje Buda Whitea i Lynn Bracken od tinejdžerske ljubavne svađe. Nadalje, teško je prihvatiti činjenicu da u L.A. povjerljivo glavne uloge igraju tri veoma različita glumca, i da im to polazi za rukom – u većini scena dobro, a u nekoliko izuzetno dobro. Zadubljeni Guy Pierce, zapjenjeni Russel Crowe i flegmatični Kevin Spacey skladno dijele kadrove, mahom jer ih struktura radnje razdvaja u različite kombinacije, tako da nikada ne dolazi do gužve ili dijaloške zbrke sa sva tri lika na istom mjestu, u isto vrijeme.
Dvolični Edmund Exley (Pierce) prednjači među protangonistima, kao mlada zvijezda losanđeleske policije u usponu. Zbog svog jedinstvenog poimanja pravde i sklonosti za penjanje preko tuđih leđa, on se brzo zamjera nabijenoj pušci zvanoj Wendell “Bud” White, u izvedbi Russela Crowa koja ostavlja utisak, čak i na mene. Iskreno, kao glumac Crowe mi nikada nije prirastao srcu; nevezano za njegove glumačke sposobnosti, njegova persona na platnu mi često ostavlja prazan utisak. Ali, sasvim suprotno važi za njegovu izvedbu Buda Whitea, naročito u dvije britke razmjene dijaloga sa likom Kim Basinger, Lynn Bracken. Ustvari, baš interakcija sa njom uzdiže Buda Whitea iz nabijenog grubijana u zanimljivijeg, višedimenzionalnog lika.
„Pala zvijezda“, Kevin Spacey, glumi Jacka Vincennesa, koji hoda s nogama u cipelama detektiva narednika, a glavom među zvijezdama i glamurom Hollywooda. Njegovog lika više zanima branje slave i pojavljivanje na naslovnicama žute štampe, sa kojom prisno sarađuje povodom veoma javnih hapšenja slavnih osoba, što će ga nehotice dovesti u saradnju sa Exleyjem i Whiteom. Naime, svaki od glavnih likova istragom dolazi do djelića veće zagonetke, do čijeg rješenja mogu doći samo saradnjom. Budući da se Exley i White ne podnose, a Vincennes ravnodušno gleda na cijelu stvar, njihov odnos je daleko od idealnog i pun je sukoba ličnosti. Glavni pokretač priče je pokolj u zalogajnici, među čijim je žrtvama i Whiteov bivši partner. Na njegovo negodovanje, istragu preuzima Exley, zbog kojeg je Whiteov partner, Stensland, ostao bez posla. Naizgled nezavisno od toga, Vincennes istražuje smrt mladog glumca. Saznanja ih vode do Piercea Patchetta (David Strathairn), tajnovitog biznismena i vođe lanca elitne prostitucije. Avaj, junaci kasno spoznaju da je Prachett ništa doli poslovična crvena haringa, te da im stvarni protivnik spletkari iza leđa. Ako bismo bili skloni cjeplidlačenju, tu bismo mogli zamijetiti izvjesnu mušicu.
Bez odavanja punog sadržaja scene, jedno od ubistava biva počinjeno hicem iz neposredne blizine, takoreći, knjiški. Međutim, taj hitac je ispaljen u dobrostojećem naselju u pregrađu, a ne na usamljenoj gradskoj periferiji ili siromašnom, uglavnom manjinskom kvartu. S time na umu, cio događaj poprima lakomislen i pomalo neuvjerljiv ton, s obzirom ko je počinitelj ubistva.
Istom logikom, i kraj je pomalo nategnut. Ruku na srce, film se trudi dočarati korumpiranost policije i organa kaznenog gonjenja kroz cijelu svoju dužinu, no teško je zamisliti da neko sa državnog ili savezog nivoa ne bi razotkrio zavjeru skovanu na koncu filma, naročito ne nakon živopisno nasilnog obračuna kod Victory Motela. S druge strane, djela iz pera Jamesa Elroya, pa tako i film koji će poizvesti, bliža su pulpastim, petoparačkim naslovima 30-tih i 40-tih godina nego hard boiled (tvrdo kuhanoj) prozi. L.A. povjerljivo se trudi ispričati priču sa smislom unutar pravila vlastitog univerzuma, ili unutar pravila Elroyeve losanđeleske kvadrologije, a to filmu lijepo polazi za rukom. Prateći istragu, lutamo holivudskim brdima i Gradom anđela s početka pedesetih godina dvadesetog vijeka, tako da cijeli film obiluje prikazima poznog zlatnog doba Hollywooda.
Iako je radnja dovoljno dobro razvijena da može stajati na svojim nogama, bez estetske pozadine raskoša i dekadencije Los Angelesa sa sredine vijeka, film bi uveliko izgubio na čarima ako bi se ona izmjestila u neku drugu lokaciju ili historijski period. L.A. povjerljivo je vizuelno veoma primamljiv film i van kompozicije kadrova ili nekog drugog tehničkog vida fotografije s kojima se često susrećemo u ovakvim osvrtima. Zgrade, pozadine, setovi, kostimi, automobili, šarena paleta boja – sve se bori za pažnju oka. S druge strane, muzička podloga je sušta suprotnost razigranoj vizuelnoj komponenti filma. Dosta je suptilnija i ispunjena osjetnijim notama, komponovanim po uzoru na ozbiljnu muziku iz doba prije nego što će rock'n'roll zastraniti (našu) mladež. Posrijedi je ćudljiva, ponekad i mistična, glavna tema predvođena mekim zvukom drvenih puhačkih instrumenata.
Daleko najbolji kompliment koji se može dati nekom filmu jeste reći da igra kratko za svoju metražu. L.A. povjerljivo je dvosatni film koji se gleda kao naslov od 90 minuta. Radnja je dobro tempirana, tako da nema upadljivih praznina, a sporiji trenuci su mudro iskorišteni za razvoj likova. Svakako, manjkavosti su prisutne – gore navedene trzavice, te neiskorištenost lika Jacka Vincennsa su među najočitijim. Oproštajna scena je možda odveć holivudski sladunjava za okamenjena srca i ožiljcima prerasla nepca zagriženih štovaoca noira, ali svakako jeste prikladna za pulpastu priču i likove o kojima ona govori. Film je ostavio dobre utiske po svom izlasku i daleko je od nepoznatog naslova, naročito starijim pohoditeljima kino dvorana i videoteka. Njima idu preporuke da obnove poznanstvo sa filmom, ponaročito u iščekivanju najavljene serije iz produkcije CBS-a. Budući da za uživanju u filmu nije potrebna prevelika žanrovska naklonjenost, preporuke idu i onima koji su možda upoznati sa L.A. povjerljivo tek posredno, kroz druge medije.
