Piše: Sead Vegara
Da stripovski crtačko-scenaristički dvojac Magnus & Bunker, davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije nadošao na briljantnu ideju ubacivanja lika Superhika u skoro pa propali strip „Alan Ford“ vjerovatno isti nikad ne bi zaživio na ovim prostorima i postigao nevjerovatnu popularnost. Činjenica je da je talijanski dvojac stvorio strip koji će popularnošću prerasti granice Italije i biti neviđeno prihvaćen na području tadašnje zajedničke države Jugoslavije, više nego ijedan američki superherojski strip DC-ja ili Marvela. Istina, svoju popularnost „Alan Ford“ duguje i prevodiocu Nenadu Briksiju čiji je prevod i prilagodba ovdašnjem čitateljstvu bio od neizmjerne vrijednosti. Strip „Alan Ford“ umalo da se nije “ugasio“, sve dok se u 25. broju nije pojavio mrzovoljni debeli čistač ulica koji će pod krinkom Superhika, nakon što svojim alkoholnim zadahom paralizuje protivnika, poput popularnih američkih stripovskih junaka koji imaju svoju nadljudsku sposobnost, postati zaštitnik bogatih i moćnih kradući i otimajući od siromašnih. Ironija i sarkazam stripovskog dvojca bila je na vrhuncu parodirajući britansku legendu o pljačkašu bogatih koji je sav opljačkani novac davao siromašnim boreći se protiv nepravde. Ime tog fikcionalnog junaka je Robin Hood, a njegova legenda na filmskom platnu je postojana još od samih početaka kinematografije.
Robin Hood; režija: Otto Bathurst; uloge: Taron Egerton, Jamie Foxx, Ben Mendelsohn, Eve Hewson, Jamie Dornan, F. Murray Abraham; 2018.
IMDb rejting: 5.3/10
Rotten Tomatoes rejting: 16%
Da bismo pobrojali sve filmske adaptacije legende o Robinu Hoodu za to bi nam trebao mnogo veći prostor nego onaj koji je dopušten u jednoj recenziji, što znači istragu “svjetskih razmjera“, a da stvar bude još “veselija“ najnovija iteracija poznatog odmetnika koji pljačka bogate i daje siromašnima, prema popularnom novomilenijskom holivudskom kanonu predstavlja (ili bi trebalo da predstavlja) pokušaj potencijalne prvorazredne blockbuster franšize. I baš poput onih superjunačkih stripovsko-filmskih agdaptacija Marvela i DC-ja, novi Robin Hood u biti je priča o “postanku junaka“, tzv. origin story.
Ne samo da smo takvo nešto već vidjeli od Hollywooda, već i od nekadašnjeg britanskog filmskog maga Ridleya Scotta koji je prije osam godina (2010) filmskoj publici pokušao padariti prilično istu stvar kao i reditelj novog Robina Hooda Otto Bathurst. Scott je pristupio materijalu sa dobrom dozom dostatnog realizma (i propao), dok Buthurstov Robin Hood posjeduje površnu romatičarsku notu umotanu u šareni celofan holivudskog pokušaja od blockbustera. (Da je pokušaj od blockbustera presudit će slabašan utržak na box officeu i loše kritike.)
A kako se najstariji holivudski običaj sastoji u tome da staroj priči daš novo ruho, scenaristički dvojac Ben Chandler i David James Kelly u novom Robinu Hoodu, ne samo da nisu ponudili išta novo i originalno, od odveć neuvjerljivih i predvidivih situacija, već su i ono na što smo navikli u priči o plemiću Robinu Loxleyju (Taron Egerton) koji se vraća iz Krstaških ratova i nalazi svoju zemlju u rasulu, prepričali neuvjerljivo. Šerif od Nottinghama (Ben Mendelsohn) stalnim nametima poreza ugnjetava svoje podanike, dok ga tajnoviti pljačkaš „Hood“ (Egerton) olakšava tog istog novca i daje onima od kojih je na početku i uzet – siromašnima. Lik Maura (Jamie Foxx) kojeg će Robin zvati John u ovoj verziji će poslužiti kao neka vrsta “trenera“ koji će Robina obučiti da bude što okretniji i spretniji sa lukom i strijelom, u a la Rocky montažnoj sekvenci. Robinova ljubav Marian (Eve Hewson) našla je drugog, Willa Scarleta (Jamie Dornan) sa kojim potajno djeluje u nastojanjima da se oslobode tiranije šerifa od Nottinghama, a tu je naravno i fratar Tuck (Tim Minchin) kao ispomoć.
Ono što je trebalo da posluži kao uvod u dalje i buduće nastavke ostaće samo pokušaj od franšize, dok će našim zapadnim susjedima poslužiti kao turistička promocija Dubrovnika koji je u filmu glumio Nottingham.
