Foto: Milomir Kovačević Strašni

Piše: Sead Vegara

Utorak u glavnom gradu Bosne i Hercegovine bio je i više nego raznovrstan po događanjima. Filmskim. Grupa zaljubljenika u Ratove zvijezda pohodila je sarajevski multiplex Cinema City na premijeru spinoffa Rogue One: Priča iz ratova zvijezda (Rogue One: A Star Wars Story), dok je grupa heavy metal sljedbenika i poštovatelja dokumentarnog filma gravitirala ka Meeting Pointu i ovogodišnoj trećoj projekciji dokumentarca Scream for me Sarajevo. Malo je reći da je Meeting Point imao najposjećeniju projekciju još od otvaranja 1997.

Scream for me Sarajevo; režija: Tarik Hodžić; Bruce Dickinson, Alex Elena, Chris Dale, Jasenko Pašić, Feđa Štukan, Erol Gagula; 2016.

Rat u opkoljenom Sarajevu. Bitisanje njegovih građana. Neumorna potraga za smislom u sveopštem besmislu. Bježanje od snajpera, skrivanje od granata. Odlasci po vodu kad ne znaš da li ćeš se vratiti živ. Oskudica u hrani, odjeći, potrepštinama, općenito svemu. Opustošene ulice. Ruinirani objekti. Krv po trgovima i ulicama... Sve to i više, na filmsku traku iz ideje i scenarija za dokumentarni film Scream for me Sarajevo, mladog sarajevskog glumca Jasenka Pašića, pretočio je Visočanin, reditelj Tarik Hodžić, a povod je bio koncert koji je u zimu 14. decembra 1994. godine u sarajevskom BKC-u održao Bruce Dickinson iz britanskog heavy metal benda Iron Maiden. Dokumentarac je to koji će vas u svojih 100 minuta više puta natjerati na suze (potpisnika ovih redova jeste). Jer nemoguće je ostati ravnodušan na trenutke koji se redaju pred vašim očima: arhivske video i fotosnimke razaranja Sarajeva prožete pričom protagonista koji su u to vrijeme bili tinejdžeri, dok su sada zreli i svoji ljudi, sve to uokvireno u surovu, potresnu, lijepu storiju o gradu pod opsadom, ljudima koji su živjeli rizikujući živote tu i ljudima koji su rizikovali svoje živote da bi svirali pred njima.

Način na koji nas Jasenko Pašić kao scenarista i glumac-protagonista lično uvodi u priču filma, a reditelj i koscenarista Tarik Hodžić hvata u oku kamere odaje dvojac koji je napravio savršen transfer sa papira–scenarija na filmsku traku. Jasenka pratimo kako korača kroz prolaz kod sarajevskog Kamernog teatra 55, dok iz offa čujemo njegov glas kojim nas priprema i objašnjava svu zainteresovanost za ratno doba u Sarajevu (jer bio je još dječarac tada i ne sjeća se baš svih detalja najbolje). U momentu kada kroči na Titovu ulicu već je evidentno da pada kiša koja samo nagovještava bogatstvo trenutaka koji će uslijediti u narednih sat i 30-40 minuta.

Redaju se priče i sjećanja ljudi na ono za što se mislilo da će biti gotovo u treptaj oka, a potrajalo je i ostalo zapamćeno kao najduža opsada nekog grada u historiji. Pomalo, polako preko protagonista filma saznajemo o dešavanjima u gradu pod opsadom, šta je značilo živjeti život kada je svaki trenutak mogao biti posljednji, i tom sarajevskom trijumfu duha kojim su njegovi građani uz koncerte, predstave i kino projekcije u podrumima institucija kulture, neljudima sa oklonih brda pokazivali zube, da (ne) kažemo srednji prst. U svom tom paklu egzistencije UN-ov oficir, major Martin, odluči da u opkoljeno Sarajevo dovede, sasvim slučajno, a ni manje ni više nego heavy metal ikonu Brucea Dickinsona.

Do tog trenutka, a i poslije sa boli u grudima promatrate nevjerovatnu posvećenost scenarističko-rediteljskog dvojca priči filma koja iz svake svoje pore odiše neizmjerljivom toplinom, suosjećajnošću i nadasve genijalnim pristupom pričanju priče putem pokretnih slika. Na kraju, izjave (i fotografije) Alexa Elene, Chrisa Dalea i samog Brucea Dickinsona, njihova živopisna sjećanja na (hladno) decembarsko veče u BKC-u, same pripreme, dolazak i boravak u Sarajevu prožete su zanosnom snagom koja je još više potcrtana arhivskom snimkom koncerta, te samim izjavama ljudi koji su to veče bili prisutni, dijelili energiju i prostor sa svojim muzičkim idolima.

Zauvijek trebamo biti zahvalni autorima dokumentarnog filma Scream for me Sarajevo što su nam podarili jedan takav uradak, pun nade i iskričave svjetlosti o mraku kakav je rat, koji će ostati kao testament dolazećim generacijama na ono što su preživjeli naraštaji u opkoljenom Sarajevu; uradak koji će se pamtiti po savršenstvu struktuiranja svake sitaucije, svakog kadra i izgovorene replike. Mesmerizujuće.