Piše: Sead Vegara

Mnogi su bili zadovoljni sa načinom na koji je reditelj Guy Ritchie pristupio obradi najpoznatijeg literarnog detektiva u filmu Sherlock Holmes iz 2009. godine. Tome svakako doprinosi činjenica od pola milijarde dolara na svjetskom box officeu, a opet bilo je i onih kojima je takvo tretiranje djela Sira Arthura Conana Doylea, u više akcionom nego detektivskom maniru, to bilo previše. Ritchiejev Sherlock Holmes je u mnogome drugačiji u odnosu na sve dosadašnje ekranizacije. Od detektiva koji koristi svoju sposobnost dedukcije i nadprosječnu inteligenciju u rješavanju slučajeva ovdje je Holmes prikazan kao detektiv koji koristi sve gorepomenute sposobnosti samo što je pri tome ne samo mentalno već i fizički nadmoćan tako da je prikazan poput svojevrsnog akcionog junaka. Svakako tome treba pridodati i angažman Roberta Downeyja koji je portretirao Holmesa kao nijedan glumac koji je do tada utjelovio Sherlocka. Downeyjev Holmes je maničan, psihotičan, komičan, samodopadan. Lik doktora Watsona, kojeg je utjelovio Jude Law, Sherlockovog partnera u rješavanju zločina, je poput glavnog junaka, samo sa Lawovom odličnom performansom (ništa slabiji nije ni Downey samo što je u lik unio neke inovacije-improvizacije koje su pirkladne i neophodne za prikazivanje slavnog detektiva publici u 21. stoljeću), prikazan u drugačijem svjetlu u odnosu na prijašnje ekranizacije. I ovdje je doktor vojnik povratnik iz afganistanskog rata koji se trudi da pomaže svom prjatelju u rješavanju zločina, ali i da organizuje svoj privatni život.

Sherlock Holmes: Igra sjena, r. Guy Ritchie, gl. Robert Downey Jr., Jude Law, Jared Harris, Noomi Rapace, 2011.

IMDb rejting: 7.5/10

Rotten Tomatoes rejting: 60%

Za razliku od Ritchiejevog pristupa, kreatori britanske serije Sherlock, Steven Moffat i Mark Gattis (Doctor Who), su uz dužno poštovanje i veliku brigu prema pričama Conana Doylea i liku i djelu Sherlocka Holmesa smjestili velikog detektiva (Benedict Cumberbatch) i njegovog pomoćnika (Martin Freeman) u sadašnjost, vješto izbjegavši i zamjenivši vrijeme radnje iz viktorijanskog u današnji isto tako tmurni London, i napravili odličnu seriju. Seriju kojom su pokazali i dokazali da čovjek koji pati od Aspergerovog sindroma (blaži vid autizma koji se ispoljava, kod Holmesa, u vidu nedostatka zainteresiranosti za neke opće stvari i posvećenosti za ono preko čega drugi prelaze a da ne uviđaju smisao), kakvim je Sherlocka Conan Doyle i zamislio još davno krajem 19. stoljeća, iako će se taj sindrom vezati za istraživanja austrijskog pedijatra Hansa Aspergera tek 1944., može itekako funkcionisati kao genijalan i maštovit detektiv savjetnik u današnjem vremenu.

Kako to obično biva sa nastavcima, tako i sa drugim dijelom Sherlocka Holmesa: Igra sjena, karakterizacija likova je u drugom planu, a težište je bačeno na akciju. Igra sjena nastavlja tamo gdje je stao prethodnik. Sherlock Holmes (Downey) je spriječio lorda Blackwooda (Mark Strong) u njegovoj namjeri da napravi novi svjetski poredak samo da bi otkrio da je konce u svojim rukama držao još veći kriminalni mastermind profesor Moriarty (Jared Harris). Nakon što poveže detalje oko bombaških napada širom Evrope iza kojih stoje anarhisti pod kontrolom Moriartyja, Holmes će da bi zaštitio svog saradnika i prijatelja doktora Watsona (Law) i njegovu suprugu Mary (Kelly Reilly), nakon Moriartyjeve prijetnje, prekinuti doktorov medeni mjesec i povesti ga u još jednu avanturu koja će ih spojiti sa Cigankom proročicom Simzom (Noomi Rapace, glumica koja je portretirala Djevojku sa tetovažom zmaja u originalnom švedskom filmu) i Holmesovim starijim bratom Mycroftom (Stephen Fry). Avantura će ih voditi širom Evrope, a sve u cilju spriječavnja profesora Moriartyja u namjeri da izazove masovni oružani sukob u Evropi 1891., 23 godine prije početka Prvog svjetskog rata.

Moriarty je za Holmesa i svijet u 19. stoljeću poput Bondovog Blofelda, i način na koji ga Jared Harris igra je zaista maestralan. S druge strane, Noomi Rapace i nije baš imala prilike da pokaže svoj glumački talenat jer joj je uloga svedena na stereotipnu Ciganku –proročicu, dok je Stephen Fry kao Mycroft i više nego odličan u nekoliko scena u kojima se pojavljuje. Rachel McAdams se vraća kao Irene Adler, Sherlockov ljubavni interes, u epizodnoj ulozi i ona uz skromnu minutažu ostavlja upečatljiv utisak. Downey i Law se baš i nisu trudili da svoje već ustanovljene likove još malo dorade, ali to nije minus s obzirom da to ovaj nastavak nije ni zahtjevao. Kompozitor Hans Zimmer je napravio odličnu posvetu velikom Enniu Morriconeu, u sceni u filmu kada Sherlock umjesto konja uzima mulu, koristeći se temom koju je Morricone skladao za western Dona Siegela Dvije mule za sestru Saru sa Clintom Eastwoodom i Shirley MacLaine.

Reditelj Guy Ritcheie se držao oprobanog i ustanovljenog režiserskog izražaja koristeći se tezom everything looks better in slow motion i snimio je nastavak koji je u rangu sa prvim dijelom. Neko će reći da je i bolji, a opet će biti onih kojima se Sherlock Holmes kakvim su ga učinili Ritchie i Downey Jr. nimalo neće svidjeti.