Piše: Nisad Selimović

Znate Denisa Villeneuva? Nije u srodstvu sa poznatim vozačima Formule 1, iako je to prvo što većini padne na pamet. A znate li Taylora Sheridana? Njega morate znati - glumio je u skoro svim popularnim TV serijalima, od Njujorških plavaca do CSI-ja. Ok, vjerovatno niste čuli ni za jednog od njih, ali sigurno ste čuli za Josha Brolina, Benicia Del Toroa i Emily Blunt. Zajedno, oni tvore fenomenalno kinematografsko iskustvo imenom Sicario. Sicario je, teško da ćete čuti ovako jasnu poruku od nekoga ko recenzira filmove, iskustvo koje se rijetko doživljava. To je triler koji vas drži na rubu sjedala, pa čak ponekad i natjera da zažmirite. Pun je brutalnog nasilja koje često ne vidite i glumačkih performansa zbog kojih volite filmove. Dokaz da i iz Hollywooda, još uvijek, katkad, zna doći nešto sjajno. Taylor Sheridan, TV glumac s početka teksta, autor je scenarija za ovaj film. Nakon života na malim ekranima momak je odlučio zaploviti u spisateljske vode i ovo mu je, vjerovali ili ne, debitantski predložak za dugometražni igrani film. A u njemu, odlučio je oplesti po meksičkim narko kartelima.

Sicario; režija: Denis Villeneuve; uloge: Josh Brolin, Benicio del Toro, Emily Blunt; 2015.

IMDb rejting: 8.1/10

Rotten Tomatoes rejting: 93%

Savjetnik američkog Ministarstva odbrane Matt Graver (Josh Brolin), vođa je udarnog tima za borbu protiv meksičkih dilera drogom. On na sastanke dolazi u japankama i više liči na nekoga ko vodi ženski fudbalski tim a ne prekaljenog agenta. On je u potrazi za agentom FBI-ja koji će se pridružiti timu kako bi imao ingerencije da djeluje na tlu SAD-a. Pomalo nevoljno i bez realnog alternativnog rješenja, timu će se tako pridružiti Kate Macer (Emily Blunt), pribrana i pragmatična agentica FBI-ja. Njih dvoje ubrzo postaju dvojac koji apsolutno ne funkcioniše - Graver vodi svoje akcije smireno i opušteno, iako se radi o smrtno opasnim situacijama, a Macer je tu samo pijun kojem ništa nije jasno. Da bi stvari bile još mračnije i zlokobnije, Macer će upoznati još jednog člana tima koji mistično šutljiv, Alejandra (Benicio Del Toro). Već nakon kratkog uvoda, cijeli tim putuje direktno u meksički zatvor (Macer je rečeno kako idu u Phoenix) kako bi iz njega prebacili visokopozicioniranog člana jednog od kartela. Na granici nastaje drama, ali udarni tim dokazuje zašto je sastavljen od prekaljenih mornaričkih foka sa bradama, a Alejandro prosto fascinira Macerovu svojim taktičkim planiranjem i rukovanjem automatskim oružjem. Toliko, da ona već po povratku traži odgovore na mnoga tek izrođena pitanja. Naravno, neće dobiti odgovor ni na jedno od njih.

Villeneuve, koji nije u srodstvu sa poznatim vozačima Formule 1, režirao je Sicaria na takav način da i pored knedle u grlu nakon završetka, želite ostati u sali i pogledati njegovo djelo još jednom. I ta knedla je njegovo maslo. On tempira radnju na taj način da je svima vrlo jasno da će se u svakom narednom kadru desiti nešto strašno loše, ali tu napetost diže na još veći nivo sa nesvakidašnjim plasiranjem samog klimaksa. Kada očekujete dijalog, dobićete borbu. Kada očekujete pucnjavu, dobićete napetu muziku koja produžuje agoniju. I onda se pojavi Benicio. Da sam kojim slučajem pogledao Sicario prije ovogodišnjeg SFF-a, žestoko bih razmislio da li bi želio sresti ovu gromadu od čovjeka negdje na sarajevskim ulicama. Tako strašan performans vjerovatno nismo gledali od Javiera Bardema u Nema zemlje za starce. Njegova gluma zaslužuje zasebnu kategoriju, jer on ne glumi, on živi svoj karakter. U isto vrijeme, iako zvuči nemoguće, od je umirujuća i zastrašujuća pojava. Emily Blunt, ta krhka djevojka slatkog lica je sušta suprotnost ali na ekranu je potpuno jasno zašto njih dvoje, zašto tako. Dvije strane iste medalje, dva odbijajuća pola koji silom prilika očajno trebaju jedno drugom. I onda, kamera Rogera Deakinsa i kadrovi od kojih vam srce stane. Da ih je isjeći staviti na zid... Ovdje se Deakins ne libi ni upotrebe tehničkih nekonvencionalnih rješenja, kao što je ultra realistična IC kamera sa šljema ili snimci sa drona iz ptičje perspektive. Sve to uokviruje jedan mračan soundtrack, iskorišten samo da vam potakne protok jeze kroz žile. Ako se ja pitam, ovo je najbolji film godine. Zadnje tri godine.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje