Piše: Nisad Selimović

Prema mišljenju mnogih, najbolja TV serija ikada, The Sopranos, proslavila je dvije decenije otkako je ugledala svjetlo dana. Nažalost, protagonista Anthony Tony Soprano nije bio tu da slavi sa ostatkom uže i šire familije – James Gandolfini je, kao što je već poznato, napustio ovaj svijet i prije nego je David Chase sasvim slučajno obznanio da mu je ipak, i u seriji, neko oduzeo život po izlasku iz onog restorana. Dugo godina je to bila najveća misterija televizijskog svijeta – šta se ustvari desilo kada je u fade out otišao čitav serijal sa zadnjom epizodom šeste sezone. U nedavnom razgovoru sa Mattom Zollerom Seitzom i Alanom Sepinwalom, autorima knjige “The Sopranos Sessions” koja slavi ostavštinu serijala, Chaseu se otela opaska koja je potvrdila ono na što se oduvijek i sumnjalo. Upravo je ključ bio taj fade to black, na koji se autor referirao kada je govorio o jednom drugom planu da Tony završi mrtav.

“Trebao je otići na sastanak sa Johnnyjem Sackom na Manhattan kroz Lincoln tunel. Nakon što bi ušao u njega, scena bi otišla u crno i nikada ga više ne bismo vidjeli”, kazao je Chase i potvrdio da nikada nije pala odluka da se to stvarno i snimi.

Ali autori su to nazvali “scenom smrti” i povezali je sa autentičnim krajem serijala, a Chaseu nije ništa drugo ostalo nego da promrmlja “*ebite se, momci”, kada je shvatio da je rekao više nego što je trebao. Gandolfinija nije bilo tu, ali zato je sva ostala ekipa stigla na festival Split Screen, gdje je HBO organizovao svečanu večeru na kojoj je proslavljena dvadesetogodišnjica. Iako je prošlo tako dugo vremena, kada vidite Christophera i Paulieja, nekako vam se srce obraduje. To je bila zaista serija koja je potpuno promijenila televiziju, ali i naše živote.

Čak i danas potpuno je aktuelna i teško uporediva sa ostatkom istožanrovske TV ponude. Sopranosi nikada nisu bili posebno pažljivi prema osjetljivim stvarima, a Chase nikada nije hodao po jajima dok ju je snimao – nešto što je sada pod must ako ste ikakav autor bilo čega za široke mase. Prije dvadeset godina fikcija je zaista bila to što jeste, iako je vukla korijen iz realnosti, a autorski izraz nije mario za osjetljivost zagovaračkih skupina.

“Ipak su to bili kriminalci i nimalo dobri ljudi”, kaže Chase nakon svih ovih godina, minimizirajući mogućnost za ikakvo romantiziranje likova iz serijala. Ostavštinu Porodice Soprano komentarisali su mnogi povodom značajne godišnjice. Jedan od njih, autor popularne serije Luther Neil Cross, usudio se reći nešto nezamislivo – da su Sopranosi bolji od svih knjiga napisanih u 21. stoljeću.

“Ja volim knjige, ali ne mogu da se sjetim nekog ostvarenja koje je objavljeno nakon 2000. godine, a koje je ostavilo tako značajan kulturološki trag kao što su to uradile serije “Sopranosi“ ili “Breaking Bad“. Smatram da je narativna funkcija televizije odavno pretekla romane”, istakao je Cross te dodao da je gledanje televizije zamijenilo čitanje i da danas televizijske sadržaje konzumiramo mnogo više nego što su knjige ikada bile čitane.

Ovaj scenarista ima sasvim ubjedljivu osnovu za promatranje stvari. On smatra da gledanje serija ima ispunjujući efekat na konzumente, kao što su to radile knjige u viktorijansko doba, kada su ljudi razgovarali i analizirali aktuelne romane i likove koji se u tim romanima pojavljuju. Tada su pisci kao što su Charles Dickens ili Henry James svojim pisanjem osvajali srca hiljada ljudi, koji su jedva čekali kada će se na policama knjižare pojaviti neko novo ostvarenje.

Dvadeset godina poslije, zahvaljujući razvoju moderne tehnologije i streaminga, postalo je tako lako pogledati novu epizodu jedne serije baš kao što je i posegnuti za knjigom na noćnom ormariću. I to uistinu ispunjava, možda ne svakoga kao što ga usrećuje čitanje sitnih redaka u sitan sat, ali većinu nas veseli činjenica da su Sopranosi svojim nastankom promijenili tok razvoja televizije u najboljem mogućem smislu. Primakli su nas bliže likovima, a u njih su unijeli život kakav je prije toga rijetko viđen. Životi sitnih i golemih kriminalaca postali su i naši, barem na 45 minuta svake večeri, i bolje je da je tako nego da se kroz patetiku nasapunjanog svakodnevnog TV terora u nas uvuče depresija koja sazrije u brutalnost čim izađemo među svijet. Zato, ali i zbog hiljadu sretnih trenutaka koje su nam Sopranosi pružili kroz šest godina uspješne bračne zajednice između televizije i ljenjivca na kauču, Davidu Chaseu hvala. Sada ne možemo dočekati da taj film, koji će opisivati rane godine Tonyja Soprana, Many Saints of Newark, ugleda svjetlo dana. Ili tamu kinodvorane.