Piše: Marko Njegić

In memoriam Osvetnicima, palim u borbi s Thanosom, emotivno zarezuje novi film o Spider-Manu. Nećemo navesti njihova imena u slučaju da niste još pogledali Avengers: Endgame, ali možemo mirne duše zapisati da Spider-Man: Daleko od kuće Jona Wattsa simultano funkcionira kao nastavak Završnice i njezin epilog. Znači, ne samo "službeni" drugi dio avantura Petera Parkera/Čovjeka-pauka otkako je u kostim uskočio treći tumač lika Tom Holland (također Wattsov Homecoming). "Osvetnici" su možda imali "završetak" u naslovu, no upravo Spider-Man: Far From Home privodi kraju treću Marvelovu fazu i postavlja temelje za četvrtu. Velika je to odgovornost za Spider-Mana i Spider-Mana koja se osjeti u Daleko od kuće i naslanja na mantru o "velikim moćima" iz njegovih stripova i filmova. Dok Spider-Mana zaskaču s post-Avengers: Endgame upitima "jesi li ti sad glavni Osvetnik?", "što ćeš ako dođu svemirci", on bi radije slušao "susjedska pitanja".

Spider-Man: Daleko od kuće; režija: Jon Watts; uloge: Tom Holland, Zendaya, Jake Gyllenhall, Samuel L. Jackson; 2019.

IMDb rejting: 8.1/10

Rotten Tomatoes rejting: 91%

Tu je i pitanje "postoje li Osvetnici" i "ima li tko plan" koje Marvel kao da upućuje samome sebi. U međuvremenu, do odgovora, težina Osvetnika je na Spider-Manovim leđima, posebice njegova mentora Tonyja Starka/Iron Mana. Svijet treba drugog Iron Mana, a Peter pokušava biti "samo dobrosusjedski Spider-Man" i uhvatiti mali predah od superjunačenja odlaskom s razredom na ljetnu ekskurziju u Europu. Predah ustvari treba i Marvelu nakon ozbiljnog, sudbinskog superherojstva Avengersa, odnosno jedan lepršaviji film poput Spider-Mana koji, opet, propituje želi li Parker biti Spider-Man. Želi, nije ovo Raimijev Spider-Man 2 s Tobeyjem Maguireom (još uvijek najbolji "Spidey" film), ali ne sad jer mu je prioritetnije opustiti se i zabaviti s razredom te pokloniti srce MJ (Zendaya).

Peter je skovao plan: sjesti do MJ u avionu, gledati filmove s njom, posjetiti europske znamenitosti i doživjeti romantičan trenutak na vrhu Eiffelova tornja. Dakako, sve će se izjaloviti spletom nespretnih okolnosti, ali i pojavom čudovišta od vode protiv kojeg će se u Veneciji boriti s Mysteriom (Jake Gyllenhall), tehnološki naprednim ratnikom iz alternativne, paralelne Zemljine dimenzije. "Je li to bio Doktor Strange", pitaju ljudi vidjevši Mysterija, a neki ga uspoređuju i s Iron Manom. Spider-Man: Povratak kući je takoreći bio tinejdžerska komedija Johna Hughesa u superjunačkom kostimu. Može i superherojski spektakl u ruhu Hughesove "teen" komedije. Takav je mahom i Daleko od kuće, barem u prvoj polovici filma.

Kao što Parkerovu ekskurziju povremeno prekida superjunački zov kad Nick Fury (Samuel L. Jackson) postane "turistički vodič" Spider-Manova ludog provoda po Europi, tako i tinejžerski "road trip" film biva prekinut zbog blockbusterskih superherojstava, tj. spašavanja europskih prijestolnica od Elementalaca, uništavački raspoloženih stvorova od vjetra, zemlje, vode i vatre iz Mysteriove dimenzije. Tinejdžerski film se uglavnom bezbolno pretvara u superjunački i obratno. Žanrovi većinski surađuju umjesto da se svađaju, ali ako je prva polovina Far From Home nešto više film o Parkeru, "tinejdžeru hormonalcu", druga je o Spider-Manu i "velikim stvarima za superjunake" poput (prozvanih) Thora, Dr. Strangea i Kapetanice Marvel.

Kako su oni na ovaj ili onaj način "nedostupni", Spidey mora riješavati "prijetnju na razini Osvetnika". Taj "drugi" ili drukčiji, a svakako intrigantniji film nastupa otprilike nakon "twista" u stilu Iron Mana 3 koji ne bi trebao biti toliko "misteriozan" sve i da niste upoznati sa stripovima o Čovjeku-pauku. Korporativna odluka da Spider-Man postane "globalan" kao Ljudi u crnom i napusti matični New York daje Wattsu priliku da osvježi akrobatske akcijske scene time što Spidey skače i leti po venecijanskim krovovima i londonskom Tower Bridgeu. U nekima od tih scena, naročito u prizorima s dimom i eksplozijama, pikseli pucaju po šavu Spider-Manova odijela i računalni učinci (nevjerojatno, ali istinito) djeluju "fejk" i slabiji od CGI-ja u filmovima s Maguireom i Andrewom Garfieldom.

No, Watts kao da dovodi u pitanje prividnu, "smoke and mirrors" prirodu vizualnih efekata u (superjunačkim) blockbusterima s obzirom na lik i djelo supernegativca koji barata iluzijskom tehnologijom, hologramskim projektorima itd. Istovremeno, negativčeva moć omogućuje mu orkestraciju ponajboljih akcijskih scena u Marvelovu svemiru i šire. Watts je definitivno inspiraciju pronašao u stripovima, "Doktoru Strangeu" i prošlogodišnjem animiranom remek-djelu, Oscarom nagrađenom crtiću Spider-Man: Novi svijet koji je dosad najbolje iskoristio neograničene mogućnosti stripa.

Čovjek-pauk biva ubačen u ekspresionistički režiranu iluziju konstantno savitljivih i promjenjivih dimenzija nalik stripovskim kvadranatima gdje udara stupove umjesto neprijatelja, (u)pada u bezdane, nalazi se u dvorani sa zrcalima (kao Bruce Lee i John Wick) s multiplim odrazima Spider-Mana, njegovih duplikata koji će ga u jednom momentu i napasti, kao i Iron Man iz groba. Iluzije se pale i gase, kao i njihove multiple dimenzije, projicirajući najstripovskiju akciju u kinoprojektoru. U suludo dobrim međudimenzionalnim akcijskim scenama jedan Marvelov superjunački film napokon se doslovce pretvorio u strip.

Kad neće Čovjek-pauk, hoće Mysterio

Jake Gyllenhaal je zamalo postao tumač Čovjeka-Pauka u Spider-Manu 2 kad je snimanje bilo prekinuto zbog ozljede Tobeyja Maguirea, što njegov casting čini još interesantnijim.