Sputnik: Ruski ‘Osmi (s)putnik‘

Piše: Marko Njegić

Iz Rusije s Alienom dolijeće SF horor Sputnik na Fantastic Festival. Sputnik je premijerna atrakcija za finale žanrovskog festivala, film s preporukama i pedigreom. U Hrvatsku stiže kao jedan od najkomercijalnijih ruskih filmova posljednjih godina s višemilijunskom gledanošću, a svakako najveći žanrovski hit i jedan od, uopće, rijetkih žanrovaca tamošnje filmske industrije. Ruska kinematografija je u novom mileniju profilirana više kroz festivalske art filmove Andreja Zvjaginceva (Povratak, Levijatan, Bez ljubavi), otkako je u Hollywood otišao Timur Bekmambetov (Noćna/Dnevna straža). Toj kinematografiji Sputnik daje dašak Hollywooda i žanrovskog filma visokih li viših produkcijskih vrijednosti. Proračun je propisan za ruske pa i zapadnoeuropske pojmove zahvaljujući produkciji s potpisom Fjodora Bondarčuka, sina legendarnog Sergeja. Bondarčuk mlađi je i kao redatelj znao koketirati s holivudskim blockbusterima, režirajući primjerice "ramboidnu" akciju 9. satnija, budžetirani ratni spektakl Bitka za Staljingrad i SF o dolasku izvanzemaljaca na Zemlju Attraction.

Sputnik; režija: Egor Abramenk; uloge: Oksana Akinšina, Pjotr Fjodorov; 2020.

IMDb rejting: 6.0/10

Koketiranje nastavlja i u ulozi producenta filma koji se može zavesti kao ruski "Osmi (s)putnik". Svaka sličnost Sputnika s Alienom je namjerna, premda u pitanju nije baš doslovna kopija klasika Ridleyja Scotta, više "alienski" SF horor kao što su to recentni holivudski filmovi Trag života i Pod vodom. Solidni Sputnik je barem "au pair" s Life i Underwater, ako već ne s Alienom i njegovim nastavcima kojima duguje život i od toga ne bježi. Naprotiv, ruski film u priči uspostavlja simbiozu s američkim uzorom i trudi se koegzistirati u njegovu svemiru, odnosno pokušava biti (Alienov) simbiont, a ne parazit u tijelu nositelja/domaćina SF horor žanra.

Priča započinje 1983., zanimljivo u godini između prvog i drugog Aliena, kad kapsula s dvojicom kozmonauta aterira padobranom u Kazahstan. Kozmonaute smo upoznali nekoliko minuta ranije tijekom rutinske svemirske misije, gdje je došlo do njihova bliskog susreta s nečim, doznat ćemo kasnije, "ogromnim, tamnoplavim". Jedan astronaut je sletio mrtav s teškim ozljedama glave koji izgledaju kao ugrizi nekog monstruma. Drugi, Konstantin (Pjotr Fjodorov), "heroj SSSR-a", počne povraćati neprirodno izbečenih očiju, a izgubio je sjećanje na prethodni kobni događaj. Tajna služba, na čelu s pukovnikom Semiradovom (Bondarčuk), stavlja Konstantina u karantenu na proučavanje unutar skrovitog kazahstanskog kompleksa, za što je pozvana neuropsihijatrica Tatjana (Oksana Akinšina; Lilya zauvijek) ne bi li otkrila što se zbilo i otkrit će da je kozmonaut donio nešto sa sobom.

Kako se radnja Sputnika odvija na Zemlji umjesto u svemiru, izolirani kazahstanski kompleks postaje nešto poput svemirskog broda u kojem se vrši istraživanje nad simbiozom čovjeka i izvanzemaljca, iako alien ne ide unaokolo i ubija jednog po jednog člana "posade", niti će Tatjana postati akcijska heroina, tj. "Lilya" izrasti u rusku Ripley. Zanatski umješni redateljski debitant Egor Abramenko je, rođen 1987., odgojen na Alienima i Predatorima (prikaz hranjenja kroz infra-pogled, masakr specijalaca), ali njegov djelomično realistični "ruski" pristup režiji, unatoč specijalnim efektima, upućuje na to da se ovakvo što možda već dogodilo tijekom neke svemirske misije, daleko od očiju javnosti.

Kozmonaut u izolaciji je, pak, podzaplet za koronska vremena i Sputnikov biološki, tjelesni horor postaje aktualniji kao strah od zaraze, onako kao što je Alien u podtekstu izazivao strepnju od bolesti koja ždere ljude iznutra prema van (rak, AIDS). I Konstantin u sebi nosi neko stvorenje koje "nije sa Zemlje", kao što ga je u Alienu nosio Kane (John Hurt), jer "poslali smo dvoje u svemir, vratilo se troje". Ovdje, međutim, to biće "izlazi i ulazi bez da ozljedi nositelja", sa njim razvija simbiozu i postaju "jednstveni entitet", a hrani se kortizolom, hormonom stresa. Kad Semiradov i ekipa počnu hraniti aliena ljudima, ruskim kažnjenicima, znamo tko je pravo čudovište filma. Ipak, Abramenko traži tračak optimizma u svemiru SF horora spajajući Aliena i Starmana. Ljubavna priča Konstantina i Tatjane pokazuje da jedan čovjek ne mora drugome biti tuđinac, dalji od izvanzemaljca u ljudskom tijelu.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija

Prethodna
Prekrasan dan u susjedstvu: O omiljenom licu američke televizije
Sljedeća
Greyhound: Spašavanje kapetana Hanksa