Piše: Sead Vegara
Sve dobro u filmu The Black Dahlia (Crna Dalija, 2006) reditelja Briana De Palme može se svesti na jednu ili dvije scene i par kadrova. Neko bi rekao dobar foršpan. Scene i kadrovi opet urađeni davno u nekim ranijim filmovima; prepoznat ćete The Untouchables (Nedodirljivi, 1987) i Snake Eyes (Zmijske oči, 1998), da pomenemo samo neke. Riječ je o adaptaciji istoimene prve knjige iz tzv. “L.A. kvarteta“ romana spisatelja Jamesa Ellroya, koji čine još “The Big Nowhere“ (1988), “L.A. Confidential“ (1990) i “White Jazz“ (1992).
Crna Dalija; režija: Brian De Palma; uloge: Josh Hartnett, Scarlett Johansson, Aaron Eckhart, Hilary Swank; 2006.
IMDb rejting: 5.6/10
Rotten Tomatoes rejting: 32%
Ali, koliko god Ellroyeva proza odisala punim i sočnim jezičkim frazama, majstorskom pripovjedačkom vještinom, toliko De Palmin film jednostavno “ne drži vodu“. Ellroy je bazirao knjigu na istinitim događajima kasnih četrdesetih u Americi, pleteći priču, preplićući istinu sa fikcijom, ali film nema ni “S“ od snage koju posjeduje knjiga. Krimić je u pitanju, neo noir. Mlada žena, djevojka, zvjerski ubijena – prepolovljena i iskasapljena, ostavljena u jarku. Misterija. Ko, gdje, zbog čega i kako? Dva policajca detektiva, dva prijatelja, se bore sa vlastitim problemima (jedan ima prelijepu ženu sa nečistom prošlošću, drugi starog i senilnog oca), pokušavaju da riješe slučaj.
Priča u filmu se odvija sporo i nije zanimljiva za gledanje. Scenarij Josha Friedmana nije dobro napisan, a s obzirom na književni predložak, moglo bi se reći da je katastrofalan. Raspodjela uloga je u najmanju ruku promašena. Potpuno! Josh Hartnett je kao i njegov partner Aaron Eckhart dosadan, blijedo izdanje Scarlett Johansson, a dvostruka oskarovka Hilary Swank (Boys Don't Cry, 2000. i Million Dollar Baby, 2004) je neuvjerljiva kao svojevrsna femme fatale. Scene: boks meč na samom početku majstorski kadriran i snimljen, sa odličnim detaljima, pucnjava na stepenicama i u holu zgrade (Nedodirljivi), kadrovi: obdukcija Crne Dalije, upoznavanje sa roditeljima (snimljeno iz jednog kadra –Zmijske oči). Kraj filma bi trebalo da otkrije ko je ubio jadnu djevojku, ali je De Palma to tako konfuzno snimio i nespretno montirao i objasnio da vam jednostavno bude zlo i žao što ste potrošili svoje (dragocjeno) vrijeme na gledanje Crne Dalije.
De Palma je svojevremeno htio da bude drugi Hitchcock, američki Godard. Ugledao se na druge, “krao“ od najboljih, i izgradio svoj vlastiti stil u neku ruku. Da je kojim slučajem De Palma malo bolje prostudirao prvu adaptaciju romana “L.A. povjerljivo“ Jamesa Ellroya sa istoimenim filmom iz 1997. u režiju Curtisa Hansona, koji je zajedno sa scenaristom Brianom Helgelandom ispisao scenarij nagrađen Oscarom napravio bi film vrijedan gledanja. Hanson i Helgeland su učinili L.A. povjerljivo dvosatnim filmom koji se gleda kao naslov od 90 minuta, što ni u kom slučaju nije primjenjivo na De Palmin The Black Dahlia.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
