Piše: Sead Vegara

Australac Phillip Noyce devedesetih godina prošlog stoljeća bio je traženo ime u holivudskim rediteljskim krugovima, te ga iz tog doba pamtimo po filmskim uspješnicama Patriot Games (Patriotske igre, 1992), Sliver (1993), Clear and Present Danger (Jasna i neposredna opasnost, 1994), The Saint (Svetac, 1997), The Bone Collector (Sakupljač kostiju, 1999). U novom mileniju Noyce je imao svega par naslova koji se izdižu u kvaliteti: The Quiet American (Mirni Amerikanac, 2002) i Salt (2010). Iako se do sada posvetio TV produkciji, serijama i filmovima za televiziju, Noyceov povratnički film The Desperate Hour (Sat očaja, 2021), baš i nije neko neviđeno ostvarenje.

Sat očaja; režija: Phillip Noyce; uloge: Naomi Watts, Colton Gobbo, 2021.

IMDb rejting: 4.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 30%

Riječ je o filmu čija se protagonistkinja, udovica Amy Carr (Naomi Watts), nađe u nevjerovatnoj situaciji gdje džogirajući kroz šumu preko mobitela saznaje za napad u školi koju pohađa njen maloljetni sin Noah (Colton Gobbo). Zabrinuta, kao i svaki roditelj koji bi se našao u takvoj situaciji, Amy pokušava da iskoordinira tekuće kućne obaveze, kada i kako da pokupi auto sa servisa, dočeka majku na aerodromu, utješi kćerkicu u vrtiću, te naposljetku sazna pojedinosti o samom napadu u sinovljevoj školi.

Koncept filma u kojoj, tehnički samo jedan lik nosi radnju, dok ostale likove upoznajemo preko njihovih glasova na mobitelu i odnosa sa protagonistkinjom, već jednom je, i to veoma uspješno, urađen. Radi se o filmu scenariste i reditelja Stevena Knighta, Locke (Opasn poziv, 2013) gdje se cjelokupna radnja odigrava u automobilu, za čijim je volanom jedan jedini lik, građevinac Ivan Locke (Tom Hardy). Dan prije najvećeg i najunosnijeg posla svoje karijere, a tokom jedne vožnje prema bolnici, gdje njegova ljubavnica treba da rodi njegovo dijete, Locke će primiti poziv(e) koji će mu zauvijek promijeniti život i prisiliti ga da donese odluku kojom će sve staviti na kocku. Dok vozi prema porodilištu, Locke razgovara sa svojim šefom, zatim kolegom kojem je prepustio važnu građevinsku operaciju, suprugom, sinovima i, naravno, ljubavnicom pred porodom.

Reditelj Steven Knight, za razliku od Noycea, znalački postavlja jednu minimalističku dosjetku sa jedinstvom vremena, radnje i prostora, koja je uz to i izvedena prvorazredno. Na taj način da kada se sve završi, gledatelj filma Opasan poziv stiče dojam da je prisustvovao najnapetijoj mogućoj automobilskoj potjeri. Slučaj sa filmom Sat očaja takav da je prosto nevjerovatan, nemoguć način na koji i kako Naomijina Amy uspijeva “(o)držati sve loptice u zraku“. Noyceovo ostvarenje djeluje poput neuspjelog filmskog eksperimenta, da ne kažemo “studentske filmske vježbe“.

Ipak, Naomi Watts prikazuje mnogo od svog glumačkog talenta i iako se svojski trudi cijelim svojim bićem da prikaže zabrinutu, ali itekako poduzetnu majku, ostajemo uskraćeni za iskren i uvjerljiv glumački performans. Ono što je činilo Knightov Locke itekako uspjelim ostvarenjem, ne razbijanjem kompletne postavke radnje filma, u Noyceovom The Desperate Hour upravo je ono što je trebalo sprovesti i učiniti do samog kraja.