Piše: Nino Romić
Stigavši pred gledatelje 1996, La buena vida, odnosno na engleskom govornom području, The Good Life bio je treći film u čijem je stvaranju udjela imao poznati španski filmski autor David Trueba, ali i ujedno njegov režiserski prvijenac. Poslije nekoliko projekata na kojima je svoje zasluge ostavio kao scenarist, Treuba je odlučio da na sljedećem projektu učini sljedeći logični korak i da se sam okuša u režiji. Za svoj prvi punokrvni autorski rad, Trueba je odlučio na platno prenijeti priču o Tristánu, pomalo izgubljenom tinejdžeru obdarenom aktivnom maštom, koji preispituje svoje životno iskustvo, deceniju i pol dugu u trenutku početka filma. Škola, roditelji i život sam po sebi su dio Tristánove retrospektive, koju sročava pred gledateljima kao narator sa daškom ironičnosti, sarkazma i cinizma, ali i sa prstohvatom nihilizma koji prevazilazi njegove godine, barem u kronološkom smislu.
La buena vida; režija: David Trueba; uloge: Fernando Ramall, Luis Cuenca; 1996.
IMDb rejting: 6.7/10
Kao mlado pero, Tristán u izvedbi Frenanda Ramalla, egzistira u stanju dosade živeći sa svojim ne baš maštovitim i ne pretjerano zanimljivim roditeljima. Ekcentrični djed, kako se čini, možda je jedini subjekt vrijedan podrobnije analize u prolaznom pasusu životopisa koji glavni lik sastavlja za domaći rad. Izvan svog doma, pak, Tristán je sasvim drugačija osoba – po četvrtinu obešenjak, karizmatik, probisvijet i sanjar. Kako on vidi, prerastao je ograničenja koja su mu roditelji i društvo postavili kao tinejdžeru te se sprema učiniti nešto povodom toga.
Pored književnosti i kreativnog izražavanja, druga velika strast u životu mladog Tristána su pripadnice suprotnog spola, a prilika da se upusti u obje zanimacije stiže nakon što njegovi roditelji odlučuju otići na svoj drugi medeni mjesec. Roditelji odlaze u Francusku, a Tristán ostaje sam sa svojim djedom. Srećom po njega, djed ima prečeg posla od nadgledanja svog unuka, klicajućeg boema sa teškim slučajem proključalih hormona.
No, La buena vida i Trueba ne okolišaju i sa bolnim zaokretima. Tristánov život se jedne večeri naglo mijenja. Tragedija kuca na vrata njegovog stana umjesto užitka, a mladi poklonik Voltera se uskoro susreće sa egzistencijalnim mukama sa kojima vjerovatno nije kadar izaći na kraj. Izvan strana svog životopisa, on je ipak tek tinejdžer sa skromnim životnim iskustvom, ali i jednom ozbiljnom dozom dječačke naivnosti koja se ispoljava dok se pokušava riješiti nevinosti. Tako dugo držeći da je odrastao i spreman za život kakav zaista jeste, Trueba Tristána u drugom činu spušta naglo na zemlju. No kako se radnja dalje razvija, Trueba vrlo mudro koristi žene u Tristánovom životu kako bi istražio, takoreći, „gornje“ i „donje“ slojeve njegovog lika, skakajući od tinejdžerske buntovnosti pa sve do društvenih tabua.
No, ni glavni lik ni Trueba kao scenarist, ne miruju dugo, pošto se Tristánove stare mane i vrline ponovo očituju – još prominentnije nego prije nemilog događaja. Radnja filma prirodno eskalira poslije prijelaza iz prvog u drugi čin. Posrijedi je školski sročena scenaristička materija koju Trueba, sada u svojstvu režisera, ništa manje školski pretvara u dobro tempirano i duhovito filmsko ostvarenje. Ništa nije ostavljeno neiskorišteno, pa ni naizgled pasivni lik djeda, u izvedbi Luisa Cuenca, za koju je glumac bio nagrađen i prestižnom nagradom Goya.
Tu je potom i ništa manje dojmljiva izvedba glavnog glumca Ramalla, koji je 1996. kao mladi glumac imao na ramenima breme spajanja različitih vidova svog lika, sanjara, mladog pisca, tinejdžera uzavrele krvi koji odjednom od skrbljenog postaje skrbnik, u jednoj izvedbi.
