Piše: Sead Vegara

U današnjoj filmskoj umjetnosti, ili da je nazovemo pravim imenom – filmskoj industriji, malo je filmadžija koji imaju svoj prepoznatljiv rediteljski potpis. Bez prethodnog znanja o režiseru nekog filma, da to možete ustanoviti samo prema kadriranju, radu sa glumcima, scenarističkom rukopisu ili naprosto filmskoj fotografiji i odabiru palete boja, takvih reditelja danas možete nabrojati na prste jedne ruke (možda dvije?). Jedan takav, koji je u biti od samog pojavljivanja na filmskoj sceni bio unikatan i na svoj način prepoznatljiv, jeste Španac Pedro Almodóvar.

Susjedna soba; režija: Pedro Almodóvar; uloge: Tilda Swinton, Julianne Moore, John Turturro; 2024.

IMDb rejting: 7.0/10

Rotten Tomatoes rejting: 88%

Od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je počeo da režira kratke filmove Almodóvar je za svaki potpisivao i scenarij i režiju, a u osamdesetim je počeo da piše i režira cjelovečernje filmove, te je do danas režirao 24 naslova. Najnoviji je i njegov prvi urađen u potpunosti na engleskom jeziku, a nosi naziv The Room Next Door (Susjedna soba, 2024). Kao zagrijavanje za dugometražni prvijenac na engleskom Almodóvar je, također na engleskom jeziku, snimio kratki Strange Way of Life (2023). Susjedna soba takav je savršeno stručno skrojen komad, koji svakim svojim kadrom bukvalno “vrišti Almodóvar“. Scenarij za film Almodóvar je derivirao iz romana “What Are You Going Through“ američke spisateljice Sigrid Nunez, te je uspio transcendirati pisani predložak.

Priča je to o dvije prijateljice, Martha (Tilda Swinton) i Ingrid (Julianne Moore), koje se nisu vidjele dugi niz godina, a ponovo se povezuju, tragično doduše, jer Martha boluje od raka i dani su joj odbrojani. Martha ne može da podnese bolove i odlučila je da sama sebi oduzme život popivši tabletu za eutanaziju koju je nabavila na Dark Webu, a zamolila je Ingrid da bude uz nju, u susjednoj sobi, kada se odluči na završni korak. Almodóvar znalački kroz priču provlači pripovijest o Marthi kao tinejdžerici i mladoj ženi, u flešbekovima kojima potcrtava njene odluke, kao i periode u životu. Martha je radila kao izvjestitelj – novinarka iz ratnih područja, a kao njen lično najgori rat (svi su užasni!) kojem je prisustvovala bio je onaj u Bosni. Ingrid je tu kao prijateljica, spisateljica koja je upravo promovisala novi roman u kojem se bavi smrću, a koja će joj pomoći i biti uz nju.

Upravo ono što je naglašeno na početku ovog teksta, jeste način na koji reditelj kadrira scenu a da je to samo njemu svojstvena osobina, te upotreba boja u scenografiji i kostimima, nenadmašna glumačka igra, bravura dvije glumice od koje ne znate koja je bolja, sve to ponovo rečeno, potcrtano “vrišti Almodóvar“. Tematika koje se Almodóvar dotakao za njega nije ništa novo. Ne možete se oteti utisku da jedna tako ozbiljna tema kao što je svojevoljna eutanazija, film koji govori o smrti, jednostavno iskri od života. Takvo nešto može postići samo pravi filmski majstor, a Almodóvar je to kroz svoju filmografiju dokazao mnogo puta. Da je znao prepoznati istinski filmski dragulj, žiri ovogodišnjeg 81. Venice Film Festivala, dodijelio je Almodóvaru Zlatnog lava za najbolji film za The Room Next Door.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje