Piše: Marko Njegić
"Možemo pobjeći od ropstva, ali njegovi ožiljci neće nikad izblijediti." Citat iz nove Amazonove serije Podzemna željeznica (The Underground Railroad), snimljene prema istoimenom Pulitzeru ovjenčanom romanu Colsona Whiteheada, prilično je sumirajući za tematiku ropstva općenito, kao i na filmu i televiziji. Tematika je bila prisutna na filmu tijekom 20. stoljeća, od samog rođenja kinematografije (Birth Of a Nation) do kraja devedesetih (Amistad). Ponovno se aktualizirala početkom 2010-ih u oskarovskim filmovima Oslobođeni Django, Lincoln, 12 godina ropstva i Batler kojima se nešto kasnije pripojio npr. i Pobunjenik iz okruga Jones. Trend se nastavio i posljednjih godina s ostvarenjima kao što su Harriet i Antebellum, kad su se ožiljci ropstva, odnosno potlačenosti crnaca od strane bijelaca opet upalili (slučaj Georgea Floyda).
Televizija je na tu temu imala zvučnu seriju Roots iz sedamdesetih, da bi se u zadnje vrijeme nadovezala na nove filmove s naslovima kao što su Lovecraft Country, The Good Lord Bird i Them, plasiranima na male ekrane u eri "BlackLivesMatter" pokreta, koji su se doslovno ili simbolično doticali ropstva. Njihov trag slijedi Podzemna željeznica i pozicionira se kao ultimativna serija o ropstvu. To je najambicioznija i najepskija serija o ropstvu, ali i općenito, jedan od najvećih i najvažnijih TV projekata godine, sigurni pretendent na nagrade. Seriju je kreirao i režirao oskarovac Barry Jenkins (Moonlight, Ulica Beale) kao politički angažiranu lekciju iz alternativne američke povijesti, bliske stvarnoj.
Alternativne? Tako je. Podzemna željezica iz naslova serije u stvarnosti se odnosila na organizaciju aktivista koji su prebacivali robove na sigurno do slobode, daleko od robovlasničkog američkog juga, čime god su stigli (zaprežna kola itd.). U seriji, ambijentiranoj negdje na polovicu 19. stoljeća, odnosi se na pravi vlak, željeznicu koja vozi podzemnim tunelima odvozeći odbjegle robove prema sjeveru. Putovanje prema sjeveru mladoj će ropkinji Cori (Thuso Mbedu) pokazati "pravo lice Amerike", kako njoj i njezinu ljubavniku Caesaru (Aaron Pierre) kaže kondukter vlaka. Jenkins režira seriju s dodirom nadrealnog, tj. alegorijskog magičnog realizma, počevši od vlaka kao simbola slobode.
No, historijski realizam je netaknut u pogledu nasilja prema robovima, čak i pojačan. Dramatična prva epizoda otvara se krvavom montažom života na plantaži, a do posljednje, desete dolazimo do upozorenja zbog toga što "sadrži scene grafičkog nasilja", odnosno preporuke za "oprez gledatelja", kao u nedavnoj hororskoj seriji Oni, također nastaloj u produkciji Amazona. Ni The Underground Railroad ne libi se horora, štoviše, u prvih par epizoda maksimalno ga potencira prizorima bičevanja robova koji se potom žive spaljuje te (pretjeranim) prikazom robovlasnika kao utjelovljenja čistog zla. Toliko da je sreća što postoji lovac na robove Ridgeway (Joel Edgerton) kao lik s nijansama sive koji je opsjednut lovom na Coru, nakon što nije uhvatio njezinu majku Mabel (Sheila Atim).
Stječe se dojam da se Jenkins malčice zanio i sreća je da nasilje ima kontrapunkt u filmičnim snolikim, lirsko-epskim kadrovima poetske ljepote kakvi ne trpe gledanje na laptopu, nekmoli mobitelu, a redatelj ih je patentirao u prethodnim filmovima u kojima je demonstrirao i osjećaj za otkrivanje i casting talentiranih mladih tamnoputih glumaca (Mbedu je otkriće). Zanio se (pre)ambiciozni Jenkins i u opsegu serije, podijeljene na predugih deset epizoda/poglavlja. Većina epizoda traje preko sat vremena, dosežući trajanje kraćeg filma, a tek su dvije od 40 i 19 minuta, što je doista "too much".
Zbog opsega (debelo više od deset sati), sporijeg ritma i težine drame, ovo je serija za najzahtjevnije serijofile i definitivno nije za gledanje u jednom cugu, popularni "binge", čak ni preko vikenda, štoviše, bilo bi bolje da je Amazon puštao epizodu po epizodu na tjednoj bazi, a ne sve odjednom. Opseg je razlog i da Podzemna željeznica znade skrenuti s glavnog kolosijeka u nekoliko navrata i voziti sporednima, putujući sporo u trenucima kad bi trebala ubrzati (da zanimacija gledatelja ne popusti) i zamalo gubeći fokus. Ipak, neovisno o tome, treba respektirati Jenkinsov televizijski pothvat, njegovu viziju i važnost serije koja propituje značenje slobode nekad i sad, otvarajući ožiljke američke prošlosti u paketu s kolektivnom traumom, ali i pokušavajući ih zaliječiti za sadašnju i buduću povijest. The Underground Railroad vozi prema svjetlu na kraju tunela nade i slobode.
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
