Razgovarao: Sead Vegara

Vesko Kadić, filmolog, završio je u Sarajevu Višu pedagošku (likovna umjetnost) i u Zagrebu Akademiju za kazalište, film i tv (praksa i teorija filmske montaže). Bio je prvi direktor novoosnovane Kinoteke BiH (1994–2002.), a prije proteklog rata bavio se filmskom kritikom i teorijom (bio je član redakcije sarajevskog filmskog časopisa Sineast).

U razgovoru za Al Jazeeru Vesko Kadić govori o priznanju Ivica Matić za ukupan doprinos bh. filmu, samom Matiću, Fondaciji za kinematografiju BiH, kao i drugim stvarima koje mu smetaju u odnosu institucija prema filmskim radnicima.

• Na 25. Sarajevo Film Festivalu dobili ste priznanje „Ivica Matić“ za ukupan doprinos bosanskohercegovačkom filmu (za umjetnike i saradnike) zajedno sa Milenkom Uherkom. Šta Vam znači ta nagrada?

  Nagrada o kojoj govorimo odnosi se na priznanje koje Udruga filmskih radnika BiH svake godine dodjeljuje svojim članovima, tako da će u narednom desetljeću i više svi oni, neko čak i posthumno, biti dobitnici nagrade koja nosi naziv „Ivica Matić“. Međutim, ona je u suštini jako loše definirana („za doprinos bosanskohercegovačkom filmu“) i u tom slučaju  ne znači skoro ništa. Ivica Matić je bio ime bh. prijeratne kinematografije, posjedovao je, što je tada bila rijetkost, svoj stil po kome je bio prepoznatljiv, što bi trebalo da znači da svi dobitnici nagrade „Ivica Matić“ po nečemu trebaju da se „izdvajaju“, da im uraci budu inventivni (što je do sada bila rijetkost), a  što je bilo vidljivo u Matićevom talenatu kojeg je nesumnjivo posjedovao. Ipak, moram da naglasim da je žiri za dodjelu ovogodišnje nagrade, da li svjesno ili ne, prepoznao autore  (Uherka, Kadić) koji su ne samo bili svjedoci vremena u kojem je Matić stvarao, nego čak i stvaratelji (svatko od njih na svoj način!) koji su kao i Matić doprinosili značenju bh. „off-kinematografije“ (nekonvencionalni film) 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Tim više mi je ova nagrada jako značajna, jer spadam u rijetke žive teoretičare  filma koji su kroz svoj rukopis „oživljavali“ Matićeva djela o kojima, nažalost, današnja mlada generacija, kako filmadžija tako i gledatelja,  ne zna gotovo ništa. A, Ivica Matić je bio izuzetan sineast koji je u svom kratkom životu (umro u 29. godini) snimio samo jedan igrani film (Žena s krajolikom), napisao tri scenarija (od toga jedan naslova Nevjeste dolaze za TV Sarajevo realizovao je Emir Kusturica), snimio preko 20-ak kratkih filmova (svi u crno-bijeloj tehnici) u kojima je izražavao svoj stvaralački bunt. Prezirao je redatelje koji se busaju u prsa da filmove rade za širu publiku (eufemizam za novac!), a pojam važnosti filmske priče kojeg su ti isti propagirali ismijavao je kroz svoja djela koja su imala eksperimentalni karakter. Da je živio u Francuskoj 20-ih prošlog stoljeća mogao bi se svrstati u pokret nadrealizma, jer su stvarno njegovi filmovi bili više nego snoviti i nestvarni u prikazutema koje je obrađivao (ljubav, žensko tijelo, ljudi s periferije itd). Jedanput je filmska kritičarka Zlata Kurt izjavila da je u bh. kinematografiji malo tko „volio film“, ali je Matić bio više nego fanatično „zaljubljen“ u filmsku vrpcu (govorio je da mu venama teče aceton, koji služi za spajanje filmske vrpce!). Kad sam gore naveo da smo Milenko-Miki Uherka i ja bili sudionici vremena u kojem je snimao Matić, da istaknem i to da je moj prvi kratki igrani film na 16mm. filmskoj vrpci snimio upravo Matić, da sam kada bih imao vremena bio na snimanju njegovih filmova, da smo zajedno obišli najrelevantnije jugoslovenske festivale amaterskog filma, čak smo obojica 1971. godine kao predstavnici jugo-kinoamaterizma sa svojim filmom učestvovali na Internacionalnom festivalu filmova neprofesionalaca u Poljskoj. Ostaće zapažen kao najavangardniji autor  prijeratne kinematografije.

• Prošle godine na konkursu Fondacije za kinematografiju dobili ste određeni dio finansijskih sredstava za razvoj scenarističke građe. O kakvom scenariju se radi i kako napreduje njegov razvoj?

  Osim kratkih filmova, za koje sam pisao scenarij, u dugogodišnjem bavljenju filmskom i tv režijom, nisam imao šansu da se okušam i u igranom filmu. Nakon što sam jedne godine bio u žiriju za dodjelu sredstava Fondacije za kinematografiju, odlučio sam da se i sam pokušam ispoljiti kao scenarist za dugometražni igrani film. Tako je tek u trećem pokušaju, koji se desio prošle godine, moj scenarij Nedovršeni film bio rangiran na sam vrh u kategoriji konkursa koji se odnosio na „scenarističku građu“. Međutim, pošto na taj ogranak konkursa Fondacije  za kinematografiju mogu učestvovati i pojedinci, da bi dobiveno značenje moglo „oživjeti“, morao sam se sam pobrinuti da pronađem producenta, a koliko je poznato onome koji ima imalo uvida u bh. kinematografiju,  kada je u pitanju igrani film, skoro iza svake filmske režije stoji i pisac scenarija, tako da bi se bh. kinematografija, s pravom, mogla nazvati autorskom (nažalost ne i po kvalitetu!). A, koliko bh. igranom filmu nedostaje  dobrih scenarija, najbolje se vidi po do sada snimljenim filmovima, jer niti jedan, koliko mi je poznato, osim filma Ničija zemlja Danisa Tanovića nije dobio nagradu za scenarij. Apsurd je da se odličan scenarij ElmeTataragić Bog postoji i zove se Petrunija (prikazan na ovogodišnjem 25. SFF-u) snimi u makedonskoj produkciji, umjesto da ga je realizirao neki bh. radatelj (ukoliko se ne varam samo je do sada po scenariju Tataragićke Aida Begić realizirala film Snijeg, po meni  njeno najuspješnije djelo), čiji bi uradak bio daleko  uspješniji od „oslanjanja“ na vlastitu scenarističku podlogu.

• Bili ste prvi posljeratni direktor Kinoteke BiH. Kako Vam se čini, u odnosu na Vaš mandat, sadašnje stanje u toj ustanovi?

  Od svog osnutka (1994. godine) u vrijeme kada je odlukom ratne Vlade BiH proglašena Kinotekom BiH, ona je imala svoj zamah i naznaku dugog trajanja. Međutim, nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, kultura prelazi na entitete i njen „život“ samim tim što je izgubila osnivača „zamire“. Za njen glavni resurs filmski arhiv jednostavno nije bilo interesovanja, pa on kao i prikazivački odjel gubi smisao postojanja. Ne tvrdim da je u vremenu dok sam bio na njenom čelu ona prolazila „zlatno doba“, ali koliko sam danas iz medija upoznat  ona sada prolazi kroz pravi „pakao“. Novaca nema ni za plate, a kamoli za programe koji bi opravdali njeno postojanje i njen cilj.  Riječju, nije bilo za neočekivati ovakav njen period, sami tim što Kinoteka po svom statusu  nije profitabilna ustanova, pa lično smatram, dok se vlast uopćeno prema kulturi ovako odnosi, da za njen daljnji „život“, bojim se, ne dolaze bolja vremena.Volio bih da uposlenici Kinoteke BiH svojim trudom i rezultatima demantiraju ovaj moj pesimizam.

• Već duži niz godina sarađujete sa dnevnim listom Oslobođenje i filmskim portalom Filmofil.ba pišući tematske tekstove, eseje i analize filmova. Smatrate li da u BiH treba još ozbiljnijih medija koji bi se posvetili filmu i kakav je Vaš utisak o pomenutim medijima?

  Moj odgovor na ovo pitanje bilo bi čisto maštanje, što se svodi na puku iluziju. Koji filmski kritičar ili teoretičar ne bi bio zadovoljan, ili ne bi poželio da u BiH postoji stalno izlazeći filmski časopis ili da u brojnim publikacijama, koje su uglavnom posvećene književnosti i drugim umjetnostima, ima prostora i za teoriju filma? Jedino Oslobođenje (KUN) i Filmofil imaju prostora za objavu nekog eseja ili nešto ozbiljnijeg teorijskog članka, ali sa znatnim ograničenjem (Oslobođenje) broja napisanih stranica, jer je nešto ozbiljno i naučno nemoguće sročiti samo na tri stranice teksta. Navešću da u Oslobođenju postoji sjajan mladi kadar koji se bavi književnom, kazališnom  pa  i filmskom kritikom, dok i u Filmofilu kojim Vi rukovodite ima dosta dobrih kritičara i teoretičara filma. Nisam sklon da navodim imena, za što molim oprost.

• Jednom prilikom ste mi rekli da imate nekoliko rukopisa filmske teamatike spremnih za objavu. Zašto prema Vama nema interesovanja od lokalnih izdavača za knjige o filmskoj umjetnosti?

  Već nekoliko godina nudim rukopis za knjigu koja ima naslov „Knjiga o njemu: Ivica Matić“ pisanu u formi dnevnika (život ovog sineaste), eseja i recenzija (na sva njegova djela), koja u dodatku ima originalan scenarij filma „Periferno sladostrašće“, kojeg Matić nije uspio realizirati. To je knjiga koja bi popunila  prazninu kod današnjeg filmofila, ukoliko bi želio da nešto  više sazna o umjetnosti Ivice Matića. Iako rukopis ima dvije relevantne recenzije (potpisane od prof. dr. Nikole Stojanovića i književnika Irfana Horozovića), nikada nisam dobio primjedbu  od izdavača da je to loš, ili u bilo kojem drugom pežorativnom obliku, rukopis, ali su jasni u stavu: knjiga nije komercijalna (kao da bi njenim objavljivanjem sam izdavač propao?).  No kada se uzme u obzir koje se sve literarno „smeće“ objavi, onda je nemoguće ne upitati se zar je „bofl roba“ komercijalna? Dok god Fondacija za kinematografiju  ne bude u svom konkursu  imala i stavku: podrška izdavačima za štampanje filmske knjige (ili ma kako drugačije bilo formulirano), naslovi filmskih knjiga će biti čisti futur.

• Šta je ono što Vi smatrate filmskom umjetnošću i šta za Vas znači film?

  Pitanje za jednu daleko širu eleboraciju. Bezbroj je do sada (osim u BiH) objavljenih teorijskih uradaka koji su se doticali sintagme filmska umjetnost, kao i uradaka koji se pitaju koje značenje ima film. Ukratko, u okviru filmske umjetnosti do sada su nastajali brojni filmovi, međutim film tek onda ima značenje ako se može svesti pod formu estetskog.  S tim u vezi  meni je veoma značajan zapis Rudolfa Arnheima iz 1933. godine, kada on kaže “da se film izjednačava sa slikarstvom, muzikom i plesom po tome što je  medij koji se može ali i ne mora obavezno koristiti za proizvodnju umjetničkih rezultata“. No prije Arnheima,Victor Pero je načinio 1919. godine pravi pedagoški model u kome je naglašeno „da je film prije nego što je postao umjetnost bio medij poput slikarstva, muzike i plesa“. Pojam medij semiolog Christian Metz zamjenjuje „izražajnim sredstvom“, što je drugo značenje za „jezik filma“. Na koncu, film je audio-vizualni tekst koji ima cjelinu, ako se poslužimo Aristotelovim riječima, koja sadrži početak, sredinu i kraj. Međutim, ova uobičajna semiološka definicija ne konstituira film kao umjetničko djelo, jer i TV-dnevnik ima početnu špicu, najavu brojnih događanja i na kraju odjavnu špicu, pa se ne smatra umjetnošću (a posebice „osmom“ kako to rogobadno zvuči za vrijeme održavana SFF-a). U svom do sada najobimnijem rukopisu „Bit filma“, demistifikujem film kao potpunu umjetnost, za koju se zalagao Bazin (jer je „hibrid“ ostalih umjetnosti), i sve dok sam sebe ne bude uništavao kroz mnogobrojne diletantske, surogatske i plagijatorske uratke, povijest svjetske kinematografije imat će samo rijetke trenutke (nažalost ne i duži kontinuitet) kada su snimana umjetnička, tj. autorsko-vizualno-poetska djela

• Za kraj, zamolio bih Vas za Vašu Top 5 listu najdražih filmova i zašto upravo oni?

  Nikada mi nije za jedan film odgovarala riječ „najdraži“, jer mi može biti drago neko ljudsko biće, životinja i sl., kao što nikada nisam preferirao riječi „prvi, drugi, treći...“, jer sam ih smatrao sportskim terminima. Međutim, pet najcjenjenijih umjetničkih filmova, a da se ne navodi njihov redosljed, uvijek ću rado odabrati. Ali, odgovor na ovo Vaše pitanje može biti razočaravajući, jer mi se stvarno teško opredijeliti kojih su to pet djela, ako se misli na svjetsku kinematografiju. Film je prošao kroz svoje dvije najbitnije faze: nijemi i zvučni period i zaista je nemoguće, primjer, usporediti glumu Rudolpha Valentina i Humphreyja Bogarta.

  Čak ni za Chaplina koji je sa svojim likovima prošao  nijemo i govorno razdoblje filma, ne postoji „vaga“ u kojem je periodu bio „veći“.  Film je, na kraju-krajeva, imao i svoje ostale podjele, uzmimo primjer američkog filma: dominacija Hollywooda, postholivudski film, suvremeni film i svaka od tih dekada imala je  filmove  koji su samo unutar nje bili usporedivi (koji zadovoljava kvalitet, a koji ne), te je teško kvalificirati  koje je desetljeće filma bilo dekadentno, a koje revolucionarnokada je u pitanju pojam filmski jezik koji jedan film čini filmom. Navešću još jedan primjer. Na Svjetskoj izložbi  (Bruxelles, 1958) organizatori su zatražili od najstručnijih filmskih ljudi iz pedeset zemalja da odgovore koji je najbolji film svih vremena: "Oklopnjača Potemkin" ili "Potjera za zlatom"? Eisenstein ili Chaplin? Prvi je ostao upamćen kao velemajstor filmske forme, organizacije, efekata, dok je drugi smatran filozofom, humanistom, pre svega čovjekom. Da li je bilo moguće Chaplinu pripisati ono najbitnije što smo upoznali kod Eiesensteina (stvaralačku vještinu i dinamiku montaže), ili Eizensteinu pripisati ono što je svakome vidljivo kod Chaplina (humanizam i ljubav)?  Odgovorite mi Vi na ovo pitanje?

  Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans