Piše: Sead Vegara
Koliko god da je dokumentarni filma Scream for me Sarajevo, autora Jasenka Pašića i Tarika Hodžića, postavio standarde za filmove o opsadi glavnog grada BiH ispričane iz perspektive muzičkog događaja održanog pod granatama usred rata (koncert Brucea Dickinsona u BKC-u), toliko je reditelj Nanad Čičin-Šain uspio u namjeri da još jednom na jedinstven i autentičan način iznese priču o ratnom Sarajevu kroz prizmu američkog novinara Billa S. Cartera u filmu Kiss the Future.
Kiss the Future; režija: Nenad Čičin-Šain; 2023.
IMDb rejting: 7.7/10
Rotten Tomatoes rejting: 100%
Još jednom, u zaista fascinantnom dokumentarcu, publika će moći posvjedočiti ratnim događanjima u Sarajevu iz ličnog ugla Cartera koji je u Sarajevo pod opsadom došao nakon što je doživio osobnu tragediju, da pobjegne od vlastitih demona, samo da bi došao u pakao na zemlji. Kakvo je bilo Sarajevo od 1992. do 1995. godine. U ludilu rata, konstantnom granatiranju, vrebanju snajperista sa okolnih brda, Sarajlije nisu izgublile volju, nego su još prkosile pulsirajućem snagom, vodeći svoje živote unutar zgrada institucija kulture, izvodeći predstave, gledajući filmove, održavajći koncerte. Toliko je bogat bio taj život da se jednostavno u tim trenucima činilo da je sve u redu, da ne padaju granate, da nije rat.
A toliko malo čovjeku treba. Sarajlije su živjele svoj život od danas do sutra, jer nikada nisi znao da li ćeš osvanuti sa glavom na ramenima. U cijeloj toj konfuziji i beznađu rata, pojavljuje se američki novinar i pisac Bill Carter, kojem je sve to bilo nadrealno. Prkos građana Sarajeva “divljacima s okolonih brda“ koji su danonoćno bombardovali i snajperima vrebali stanovnike, Cartera je toliko impresioniralo i zateklo, te je želio da doprinese “otporu“ i učinio je sve u svojoj moći kako bi pronio glas o tome šta se dešava u Sarajevu (i cijeloj Bosni i Hercegovini). Tu na scenu stupaju irski rokeri U2 i Bono Vox kao frontmen benda sa idejom.
Sada, zaista ne bi bilo lijepo od strane potpisnika ovih redova da vam ulazeći u detalje o radnji filma pokvari gledanje, da sami za sebe otkrivate ono zbog čega i vrijedi pogledati ovo ostvarenje. Iako gotovo prema istom principu, napisan, snimljen i režiran Čičin-Šainov film sa Scream for me Sarajevo dijeli(će) isto mjesto u srcima Sarajlija. Dokumentarac Kiss the Future neizmjerljivo je emotivan i toliko potresan da bi čak i kamen zaplakao, a kamoli čovjek od krvi i mesa. U nekoliko navrata će vam se toliko skupiti u grlu i stomaku, suze će same krenuti. Ono što čini vrijednim ovaj film nije samo činjenica da je kao takav artefakt o tim nekim davnim lošim vremenima, već njegova snaga da projicira sliku nade u bolje sutra, koje je već sada došlo, ili se tako bar čini.
U filmu su prikazane mnoge Sarajlije, kao što su Srđan Gino Jevđević, Enes Zlatar, Alma Ćatal Hurem, Asja Dupanović, Boris Šiber, Nurdžahan Rešo, Mirsad Purivatra, te Vesna Andree Zaimović i Senad Zaimović. Premijerno prikazan na Berlinaleu ove godine, Kiss The Future otvorio je ovogodišnji Sarajevo Film Festival projekcijama na šest lokacija, te će imati još nekoliko dodatnih projekcija. Sarajlije nisu mogle poželjeti bolji film za otvaranje 29. Sarajevo Film Festivala.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
