Piše: Marko Njegić
Marvelizacija Lige pravde vraćena je na mračnije DC-jeve postavke u ovogodišnjoj redateljskoj verziji Zacka Snydera, vidljivo i po tamnom odijelu uskrsnulog Supermana. Kratki podsjetnik: Snyder je snimao superherojski "all-star" spektakl (Wonder Woman, Aquaman, Flash...) kao prirodan nastavak Čovjeka od čelika i Batmana protiv Supermana, blockbustera prepoznatljive DC-jeve mračnosti, suprotno šarenijim Marvelovim kinohitovima. Negdje blizu polovine snimanja redatelja je zadesila obiteljska tragedija, smrt kćeri, nakon čega je bio primoran napustiti set, odveć shrvan da se nosi s pritiscima Warner Brosa u namjeri da Justice League bude ne samo DC-jev odgovor na Avengers (što jest), nego doslovce isti film.
Warner je potvrdio namjere kad je angažirao autora Marvelovih Osvetnika 1&2 Jossa Whedona da kompletira projekt. Pod pritiskom studija da film načini "marvelovskim" i finalizira ga na vrijeme za kinopremijeru, Whedon se udaljio od Snyderove vizije i sklepao shizofren, "frankensteinovski" spektakl, s nasilu ubačenim humornim pasažima, užurbanom naracijom, brzopoteznom karakterizacijom i kaotičnom pikseliziranom akcijom koji je izgledao kao lunapark s raštimanim strojevima. Imao je i tu nesreću da je morao računalnim efektima "obrijati" brkove Supermana Henryja Cavilla, koji nije smio mijenjati brkati imidž usred snimanja šeste Nemoguće misije, odakle se nakratko vratio na set Lige pravde za potrebe nadosnimavanja scena. To je djelovalo kao da Superman ima digitalnu zečju usnu i ionako pretjerano artificijelan spektakl nalik na videoigru učinilo još artificijelnijim.
Četiri godine kasnije, Snyder ispravlja nepravdu i predstavlja svoju verziju filma, potrošivši posljednjih godinu dana života i 70 milijuna dolara budžeta da dovede stvari u kakav-takav red i osvjetla obraz DC-jevim superjunacima. Sada je Justice League znatno bolji, ambiciozniji i epskiji komad blockbustera, jedinstvene, ne rastrojene vizije, film koji umjetni, generički, korporativni studijski spektakl na trenutke pretvara u umjetnički, specifični, osob(e)ni, a njegovu "videogamersku" poetiku mijenja u stripovsku u scenama s Batmanom (Ben Affleck kao preslikani Vitez tame Franka Millera), Wonder Woman (Gal Gadot) i Flashom (Ezra Miller), barem do završne akcijske megalomanije i orgije CGI-ja gdje pikseli pucaju po šavu kao i u staroj verziji.
Ovo je više od takozvane redateljske verzije, potpuno novi, "restaurirani" film, narativno/karakterno prozračniji i superherojsko-akcijski razvedeniji, minimalno povezan s prethodnim ne računajući osnovni zaplet, vrlo sličan Avengersima, o Batmanovu okupljanju saveza "meta-ljudi", nakon stradavanja Supermana, protiv velike izvanzemljske prijetnje, odnosno supernegativaca Steppenwolfa i prethodno neviđenog Darkseida (Ciarán Hinds, Ray Porter). Sačuvane prijašnje scene većinski su modificirane, izbačene sekvencije su vraćene, s tim da ih je mnoštvo nanovo (nado)snimljeno, što potencira fragmentiranost filma koji Snyder u konačnici uspijeva uobličiti u zadovoljavajuću cjelinu prilične kohezije u naraciji, karakterizaciji i akciji, a nedvojbene ambicije kao da snima superherojskog Gospodara prstenova.
Naime, Liga pravde je najambiciozniji superjunački spektakl s četverosatnom minutažom, pristalijom za starije holivudske epove ili art filmove Bele Tarra i Nurija Bilgea Ceylana, koja Snyderu dopušta meditativniji ritam s motivom (o)kajanja, gubitka i tugovanja, kako likova zbog pogibije Supermana, tako i samog redatelja zbog smrti kćeri. Justice League najdojmljiviji je u sporijim pasažima, kad Snyder ne budi Michaela Baya u sebi i ne poseže za digitalijom superherojske fizikalije, nego prisvaja Flashov "super slow motion" i "freeze frame" pogled na stripovski svijet, kao u odličnoj novoj sceni predstavljanja trčećeg superheroja. Flash u ekstremno usporenom pokretu spašava djevojku katapultiranu iz kabrioleta prilikom sudara s kamionom i koristi zaustavljanje vremena da se nadivi njezinoj zamrznutoj ljepoti. Snyder usporava vrijeme da se zagleda u dušu ili tamno srce likova, tražeći emociju koja bi pokretala akciju, a ne obratno. S takvim pristupom korigirao je ne samo likove iz Lige pravde poput prethodno zanemarenog Cyborga (Ray Fisher), čeličnog srca ove verzije, nego i Odreda otpisanih. Jared Leto ovaj put ima impresivno pojavljivanje u ulozi Jokera nasuprot Affleckovu Batmanu u ponajboljoj sceni filma, dostojno Heatha Ledgera i Joaquina Phoenixa.
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
