Deset privatnih festivalskih sličica

Piše: Vesko Kadić

 1. ČOPOR

Rijetko koji film, iako su takvi prisutni i na ovogodišnjem 21. SFF–u, prođu bez kadra u kojem se ne pojavljuje pas, tako da već odavno mislim da je to jedna od životinja koja je imala najviše, kako glavnih tako i sporednih, „uloga“ u filmovima svih svjetskih kinematografija. Među ljubiteljima sarajevskih uličnih pasa, najomraženije osobe su šinteri i oni iz vlasti koji ih angažiraju da, bez milosti, ubijaju tzv. pse lutalice. Po starom običaju otvaranje najperspektivnijeg regionalnog festivala pratim ispred malih ekrana (nikada nisam volio da budem „uživo“ na tom činu) koje je vezano uz već čuveni crveni tepih (bilo koji drugi naziv bio bi originalniji) što je čista kopija kanskog festivala (doduše i na češkom festivalu Karlovym Varyma ulazio sam na glavne projekcije gazeći po sličnom tepihu prema sali koja ima kapacitet mjesta otprilike kao otvoreno kino na Obali, s tom razlikom što je tamo glamur daleko, daleko manje uočljiv). Nisam upoznat da li najprestižniji svjetski festival u Cannesu, naročito njegovo otvaranje, francuski državni kanal prenosi „uživo“, ali sam uvjeren ako postoje  prizori s te ceremonije da ni u jednom kadru nisu dominantni likovi koji nemaju blage sveze s filmom, posebice političari. Samo je na SFF–u velika „fora“ zabilježiti dolazak premijera KS, koji uz svoju vitku pratilju, djeluje poput osrednjeg manekena. I, nakon što mu se čak ukaže prilika da ga snimaju u pozama koje bi trebale da budu rezervirane glavnom gostu SFF–a portorikanskom glumcu Beniciju Del Torou, pada mi na pamet premijerova  rečenica „da do početka ove školske godine na sarajevskim ulicama neće biti ni jednog psa“. Da ima moć, premijer–inovator, vjerojatno bi zabranio i projekcije u kojima se pojavljuju psi, oni s početka ovog teksta.

Naslov ovog ulomka Čopor, posudio sam od istoimenog američkog dugometražnog  dokumentarnog filma prikazanog na SFF–u (program: Laško Summer Night), s tim što se u njemu ne pojavljuju psi, već ljudi na okupu (žive od socijalne pomoći, potpuno izolirani od društva, i ne izlaze iz stana na Manhattanu) koji se ponašaju po „pravilima“ psećeg čopora.

2. ZVIZDAN

Biti na nekom filmskom festivalu prije svega znači i ne vidjeti ni jedan film. Sarkastično zvučanje ove opaske uvod je u poimanje pristupa jednom filmskom djelu koje bi se mnogo više dojmilo da je prikazano mimo festivalske projekcije. Jer, festivali su poput seoskih vašara: prošećeš između brojnih i šarolikih štandova nakrcanim svim i svačim, ništa ne pazariš jer si došao samo s jednom razlogom da se u selo ne vraćaš bez kupljenog  bika za oplodnju (toliko ima krava a nigdje ni jednog potomka). Gleda toga, ako na filmskom festivalu odlučite da pogledate što više filmova, sigurno će te na kraju ostati razočarani, ukoliko među njima ne bude „bik“ kojeg ste odlučili da povedete, u svojim sjećanjima, izvan kino sale. E, taj filmski „bingo“ desio se potpisniku ovog teksta prvog dana SFF–a, na samom početku Takmičarskog programa za igrani film. I bez obzira koja će se sve djela kasnije pojaviti, hrvatski film Zvizdan scenariste i redatelja Dalibora Matanića ostavio je takav dojam, da je najbolje, da mu se ne bi pokvario sjaj, ostale filmove „zaobilaziti“, poput prolaska pored štandova seoskog pazara.

Odlazeći u kino, filmove obično biramo prema afinitetu. Autor ovog teksta primijetio je da spada u onu vrstu filmskog gledatelja kojeg najviše interesira natuknica o samom filmu, izjava autora filma, ili par rečenica koje je autor napisao za festivalski katalog (kratak sadržaj filma, sinopsis, ideja). Ako uz film Zvizdan stoje rečenice da on govori o „zabranjenoj ljubavi,  njenoj fragilnosti i o njenoj snazi, koja ubuhvaća tri desetljeća“ trajanja ne–suživota u dva mržnjom suprostavljena hrvatska sela opterećenim i sukobima, netrpeljivošću, netolerantnošću – eto  dovoljnog razloga da film ne može razočarati (obično je to tema koja ima strukturu romana u književnosti). I zaista, odavno nisam vidio djelo barem na ovim našim balkanskim prostorima („Punim nesnosnog mulja“ – kako kaže u intervjuu u Oslobođenju sam redatelj filma Zvizdan) koje ljubav, kao jednu od najjačih ljudskih emocija, ne zloupotrebljava kroz trivijalni odnos muško–žensko, ili kao razlog za djelidbe u kojima učestvuju obitelji  zaljubljenog mladog para (ovoga puta Shakespeareovi junaci bili razapeti su na predrasudama srpsko–hrvatskih događanja iz 1991. godine).

Nezaobilazna je i savršena trodjelna podjela filma Zvizdan (poput filmske trilogije) koji započinje upečatljivim kadrovima što govore o njegovoj cjelokupnoj umjetničkoj moći: u prvom dijelu to je prizor iz 1991. godine pred početak rata u Hrvatskoj u kojem vidimo zaljubljen par na nekoj plaži, kojeg kamera „portretira“ najvećim dijelom s leđa („izbjegavanje“ lica); drugi dio predstavljaju kadrovi ruševina nekog devastiranog mjestašceta iz 2001. godine (posudit ću, za ovu priliku riječi Muharema Bazdulja koji povodom predstavljanja McCarthyjevog romana „The Road“ kaže:

Atmosferu katastrofičnosti upotpunjuju ruinirane ljudske naseobine, nepregledni pejsaži sprženog tla i sablasna tišina u kojoj su ljudska bića najveća rijetkost... Nigdje se ne otkriva da li je Zemlju opustošio nuklearni rat ili možda nekakva ekološka katastrofa.

No gledatelj filma Zvizdan savršeno dobro zna tko su uzročnici prikazanog apokaliptičkog stanja; treći dio krasi odličan filmski završetak („Otvorena matefora“, kako bi rekao Slobodan Novaković), kada glavna akterka svome partneru ostavlja otvorena vrata kao mogućnost da u bilo koje doba uđe u kuću, što savršeno korespondira s temom mogućeg pomirenja zavađenih naroda s prostora bivše Jugoslavije.

3. 7. i 8. UMJETNOST ZAJEDNO

I, kao što sam zamislio  da ću uzimati samo neke „uzorke“ s samog festivala, izbjegavajući bilo kakvu diskusiju o filmovima, ni slutio nisam da će mi na putu doma, poput kakvog iznenadnog kišnog pljuska, sjajan filmski ugođaj djela Zvizdan pokvariti  jedan nepotrebni noćni detalj kojeg, ipak, bilježim. Naime, pošto se SFF reklamira i kao događaj koji privlači veliki broj turista (kao što se ugostitelji Bogu mole da Festival potraje cijeli mjesec dana), tako neke Sarajlije zahvaljujući ovoj filmskoj manifestaciji sretnu ugledne filmadžije, osobito od ranije poznate i drage ljude iz sada susjednih država. No meni je bilo suđeno da nakon završetka projekcije filma Zvizdan dobijem „pljusku“ od društva iz Zagreba (koji su prije više od dvije decenije bili domaćini za vrijeme mog odlaska na pulske festivale Jugoslovenskog igranog filma) za slogan „7. i 8. umjetnost zajedno“ (to je „parola“ kojom se već nekoliko godina služi BHTV). „Ni luk jeo, ni luk mirisao“, ali sam goste, s opaskom da su u pravu, „primirio“ činjenicom da je riječ o zabludi bh. televizije kao medija, koja je formulirana u glavi/ama inicijatora sprege film–televizija. Jer, tko će gledatelju malog ekrana objašnjavati definiciju televizije, njenu ulogu kao „prenosnika signala direktnih prenosa ili snimljenih emisija“, kada je, jednostavnije, proglasiti je „osmom“ umjetnošću. Da su izumitelji slogana, na kraju–krajeva barem naveli poimenice svih sedam umjetnosti, tada tv gledatelj ne bi naivno povjerovao da je televiziji suđen broj „osam“.

4. PROMJENA GARDEROBE POMOĆU FILMSKOG TRIKA

Od danas ću s posebnom pažnjom pratiti festivalska događanja s malog ekrana, jer sam primoran da gledam program televizije, koja nije samo „tehničko sredstvo za prenos slike na daljinu“, nego i samoproglašena „osma“ umjetnost. Odmah su me tv stvaratelji uvjerili da ozbiljno razmišljaju kada su se prozvali  umjetnicima. U nedjelju (16. kolovoz, 18:00) za vrijeme trajanja programa „uživo“ s Festivalske pozornice, koja se nalazi s desne strane crvenog tepiha, javljala se voditeljica Lejla Zvizdić i svojim „glumačkim“ nastupom „šarmirala“ gledatelje ispred malog ekrana. Pošto spadam u zagrižene fanove filma, nije mi bilo teško prepoznati glumački „dar“ voditeljice, koja se zahvaljući inventivnosti realizatora (pardon, redatelja prenosa uživo) u tili čas (filmski „rez“) našla u Zemaljskom muzeju gdje je vodila razgovor s predsjednicom UFRBiH Ines Tanović. Međutim, interesantnost tog dramaturškog momenta, zbio se , ne samo u filmskom „skoku“ iz prostora u prostor, nego i u promjeni garderobe (obučena u majicu koju je samo koji minut ranije dobila ispred Narodnog kazališta, od sugovornika glumca Enisa Bešlagića). Moram priznati da je kompletan prizor djelovao simpatično, neću reći komično, jer o predočenom izgledu punačke voditeljice (posebice u pozi kada je vidljiva cijela figura), nepristojno je govoriti u kontekstu naznačenog filmskog žanra.

5. SPRAT NIŽE

Imati zadatak selektora glavnog Takmičarskog  programa na bilo kojem filmskom festivalu, veća je odgovornost nego biti član nekog festivalskog žirija. Posebice ako staž selektora traje i po nekoliko „mandata“, onda je to još jedna otežavajuća obveza. Dugogodišnja selektorica  SFF–a za Takmičarski program dugometražnog igranog filma Elma Tataragić imala je još zadatak da „usput“ odabere  filmove i za program U fokusu,  što automatski donosi otklon od prvospomenute selekcije (za žaljenje je što su „nestali“ izuzetni programi kao što je  Panorama čiji je izbor pravio Howard Feinstein, ili Novi tokovi selektora Philippea Bobera). No još mi je rano da donosim pozitivnu ocjenu za cijelu selekciju (jer sam siguran da većinu filmova neću biti u prilici gledati), ali ako je suditi po filmu Sprat niže,  rumunskog redatelja Radua  Munteana, onda moj apriori utisak o programu U fokusu neće doći u sumnju.

Radnja filma bazira se, bolje reći gradi filmska atmosfera, između tri lika: srednjovječnog Patrascua, vlasnika firme što se bavi prodajom vozila (ako sam dobro razumio njegovo zanimanje), mladića Valija, koji želi da osobno vozilo prebaci na ime osobne firme, i dječaka (sina Patrascua) koji je poput svojih vršnjaka opsjednut kompjutorom, tj. „zaraznim“ video igricama. Međutim, banalnost svakodnevice, koja je interesantna baš zbog svoje ne–dramatičnosti, poremeti ubojstvo djevojke Laure, koja stanuje sprat niže. Od tog trenutka u igri su svi akteri, koja se može nazvati ne–događanjem:  Petrascu, kao slučajan „svjedok“ ubojstva, Vali kao letentni ubojica, i dječak koji ima saznanje o ubojstvu surfajući po internetu. No nezainteresiranost glavnog aktera za način ili motiv ubojstva, narativna je okosnica koja prožima autentičnost ovog filma. Jedina pretencioznost filma Sprat niže bila je sačuvati atmosferu koju odražava psihička mirnoća samog Patrascua, ali samo do trenutka kada se desi fizički sukob između ubojice i svjedoka ubojstva, kada Vali Patracsuovu šutnju shvati kao najveću opasnost za svoje nedjelo. No zašto kao gledatelj ne priznati da nisam „skužio“  tko je pravi ubojica, u „otvorenom“ kraju, što i jeste vrijednost filma Sprat niže. Zna se kojem žanru pripada film u kojem se radnja vrti oko zločina, no redateljski rukopis Munteanua, na svu sreću, iskače iz tog šablona.

P.S.: Samo da ne zaboravom, za kontekst ovoga teksta: u ovome filmu pojavljuje se pas (Džeri), u nešto većoj „ulozi“, vremenski, od pojave statiste.

6. UMJETNOST I SPORT ZAJEDNO

Ako je javni servis BHT1 pogriješio što protežira slogan „7. i 8. umjetnost zajedno“, ispravio je tu krivdu uključenjem, „prekidajući“ program posvećen SFF–a,  s zbivanja u kojima je glavni akter bila kadetska košarkaška reprezentacija BiH. Naime u nedjelju 16. i ponedjeljak 17. kolovoza BHT1 bila je direktni sudionik događanja vezanog za naše zlatne Zmajiće (što joj je i uloga), ali je sami tim i „okrnjela“ atmosferu SFF–a, zbog koga je svojim kamerama bila i prisutna na ovoj filmskoj manifestaciji. Oba puta izostao je Exclusive kojeg vodi Dževdet Tuzlić, inače prva violina mnogobrojnog i godinama prisutnog istog televizijskog tima. Vrhunac „blaćenja“ filmske umjetnosti desio se pred samo slijetanje aviona s zlatnim dječacima, kada se voditeljski par Maja Miralem i Dejan Kukrić, koji su stajali na crvenom tepihu, gestom oduševljenja prepustio euforiji koja je satima vladalo ulicama Sarajeva. Osjećaj svakog ljubitelja filma nije se mogao skriti u čestitanju na osvojenoj Zlatnoj medalji, ali je poraz doživljen kada je, naprosto, čitava tv ekipa glavnu ležerniju atmosferu SFF–a podredila drugoj, euforičnoj, osvajačima najvećeg odličja na košarkaškim terenima. Nakon ta dva „incidenta“ televizijskih umjetnika, zaslužili su novi slogan koji im i pristaje: „8. i 9. televizija i sport zajedno“.

7. NAŠA SVAKODNEVNA PRIČA

U likovnoj umjetnosti česta su djela koja imaju naslov „Bez naziva“.  Za razliku od onih koji svojim radovima daju raznorazne nazive djelo bez naziva prepušta konzumentu da sam o njemu razmišlja, i to su, po meni, „najpošteniji“ nazivi za pojedine slikarske ili crtačke kreacije. S druge strane, slična zapažanja mogu se uočiti i kada su filmska djela u pitanju. Naziv filma  Naša svakodnevna priča nema nikakve veće ambicije nego da gledatelju skrene pažnju da u filmu neće vidjeti ništa drugo do prizore koje svakodnevno doživljava u svome domu, na poslu ili u društvu. Povodeći se tom logikom, redateljica bh. filma Naša svakodnevna priča Ines Tanović pronašla je najjednostavije rješenje: snimiti film o porodici koju sačinjavaju otac (Muhamed) koji nema razumijevanja prema beskorisnom sinu, majka (Marija) koja prema sinu gaji zaštitnički stav, sin (Saša) koji prezire oca i voli majku samo zbog toga što nije kopija supruga. Film u službi naslova funkcionira kako–tako, ako ništa drugo a ono u duhu današnjeg vremena, no razočarenje nastaje u onom trenutku kada se rasplet „drame“ desi nakon saznanja da supruga i majka ima karcinon dojke. Otac najedanput razumije sina kojeg je do tada zvao „lezihljebović“, prema supruzi se ponaša bez doze dotadašnje arogancije, sin shvaća postupke oca koji ima problema u firmi, a majka ko majka, kad vidi da je porodična harmonija najzad uspostavljena, brine je još samo kako će proći porod kćerke (Senada). Tako, po ko zna koji put, doživljavam poruku filma: obitelj je najvažnija karika života. No istinski filmski gledatelj malo kada će povjerovati u konačno utočište „odmetnutog“ mladog čovjeka u  okrilje bilo koje konfliktne obitelji.

Cinik bi debitantsko djelo Tanovićke definirao kao pogled na naziv u kojem bi samo trebalo riječ priča zamijeniti s filmom, onaj koji nešto bolje pozna filmsku umjetnost dodao bi šteta za dojam kamere (način kadriranja) koja je jedina uspjela da se izdigne iznad stvaralačke kolotečine  Naše  svakodnevne priče.  A ja, kao dosljedan svoga pogleda na ovogodišnji SFF samo bih dodao da, još jedanput, pročitate prvi dio pasusa posvećen filmu Zvizdan.

8. KRATKOMETRAŽNI IGRANI FILM

Ako postoji filmski kritičar stava da je lakše snimiti kratki igrani film od cjelovečernjeg, u potpunoj je zabludi, čak i ako bi smisao kratkog i dugometražnog igranog filma usporedio s odnosom pripovjetke i romana – jer postoji tvrdnja da ima daleko uspješnijih priča od romana, mnogo zahtijevnije strukture. Tko je god pokušao da uspostavi usporedbu između dugometražnog i kratkog igranog filma u takmičarskim selekcijama SFF–a mogao je da zapazi dosta interesantnih i vrijednih kratkih igranih filmova u odnosu na one dugog trajanja.  Bitnost najvećeg dijela ovih filmova je u ne–robovanju priči, a malo kojem je  predvidljiv dramaturški „zaplet“ ili sam kraj, što spada u visperne odlike igranih filmova kratkog metra. Jednostavno, kratki igrani film ne može biti promašaj, jer se od njega ne očekuje da u bilo kom obliku govori o „teškim“ sadržajima što se odnose na razne ljudske sudbine.  Tematski i formalno, kratki igrani film prezentira „istrgnuto“ parče stvarnosti, koji ne inzistira na uzrocima određene pojave, on je sažima u oblik iznošenja puke suštine kazivanja. Ako govori o problemu kojeg mladi čovjek ima na poslu (odnos s poslodavcem), onda mu on suprostavi gest zaljubljenosti (scena razbijenog izloga na kome je naslikano cvijeće za simpatiju), kao u bh. filmu  Kalo; ukoliko je u pitanju problem izbjeglica, što je tema turskog filma Prevodilac, kadrovi u kojima dječak ima ulogu prevoditelja djevojčici (usput prvoj simpatiji) kod njenog prvog susreta s budućim izabranikom svoga srca, djeluju relaksirajuće u odnosu na njegov težak rad u nekom kamenolomu; problem jedne depresivne majke srpski film Sve je više stvari koje dolaze riješava na jednostavan „terapeutski“ način, u atmosferi kratkog izleta, što ju čini kći koja izvodi majku na pivo; neimaštinu novca za sahranu oca bugarski film Zeus, završava s neočekivanim ubojstvom policajca i zakopavanjem oca, zajedno s ukradenim kolima, u veliku jamu nekog površinskog kopa; u rumunskom filmu Slučajan čin milosrđa, čin eutanazije jednog psa ne doživljava se kao slučajan, te autor iznosi „optužbu“ na svijest nalazača psa kojeg je teško ozlijedio automobil; problem pretilih ljudi, crnogorski film Biserna obala, locira u jedan primorski ruinirani kamp za djecu s „poremećajem“ težine, ali na način da likovi ne djeluju komično, naprotiv itd, itd.

9. ZIDOVI, ONI STUDENTSKI I ONI HOTELSKI

Dugometražni dokumentarni film, u svijetu, sve više ima filmskih poštovatelja, ali sve više i više postaje šablon u kome je neizostavan mikrofon pred licima aktera zbivanja. No  njegova najveća mana vidljiva je u redukovanju snimljenog materijala, tako da svojom dužinom prelazi u dosadu, najgoru kvalifikaciju koju mu može da da filmski gledatelj. Za poredbu dva različita vremenska trajanja, navešću filmove iz Takmičarskog dokumentarnog programa, makedonski Zeleni zidovi, crna hrana i bh. Flotel Europa.

Flotel Europa Sarajlije Vladimira Tomića dugometražni je dokumentarni zapis (71 min.) o dvanaestogodišnjem dječaku (autor filma) koji, poput hiljade izbjeglica iz ratom zahvaćenih krajeva bivše Jugoslavije, dolazi u Dansku, i dok čeka azil „domaćini“ ga, zajedno s starijim bratom i majkom, smještaju na jedan brod kojeg su, specijalno, za potrebu azilanata došlepali u kopenhagensku luku. Film, samo na momente, obiluje ekspresijom video zapisa (VHS snimci), dok ga većim dijelom gledatelj percipira putem audio traga (narator filma).  Slične tematike je i makedonski film Zeleni zidovi, crna hrana (17 min.) redateljice Sandre Gjorgieve, s tim što izbjegličke sobe bez prozora (peterospratni brod) prethodnog filma, zamijenjuju neljudski uslovi stanovanja (sve je u ruševnom i raspadajućem stanju) u skopskom studentskom domu „Goce Delčev“. I pored desetine mana (uz donekle uspješnu vizualnu strukturu) ne–slučajno odabrane filmove veže dojam nehumanih uslova življenja između betonskih, s jedne strane i željeznih zidova, s druge. Ipak najveća vrijednost ovih djela  u njihovoj je metafori koja je „posljedica“ studentskog beznađa i izbjegličkih sudbina: u filmu Zeleni zidovi, crna hrana, to su snimci studenata bez lica („odsječeni“ dio torza), koji se o uslovima života u studentskom domu boje govoriti pred kamerom zbog mogućih represivnih mjera koje bi mogle uslijediti od uprave doma; u filmu Flotel Europa, to je sam brod s izbjeglicama koji je „privezan“ iz obalu danskog glavnog grada, ali koji poput kakvog otoka, svakog trenutka može da „otplovi“ (u negativnom kontekstu) prema zemlji iz koje su stigle izbjeglice.

Agilna selektorica Takmičarskog dokumentarnog programa Rada Šešić, ne samo da je dežurni „vatrogasac“ za vrijeme projekcija, nego i veoma umješno vodila razgovore s autorima i publikom nakon projekcija, pritom nikad ne ispuštajući moto da dokumentarni film u posljednje vrijeme postaje ne odskočna daska za rad na igranom, nego zanimanje koje postaje krajnje utočište, posebice za mlade ljude. Još samo da gledateljima ne nudi, po trajanju, mamutska djela,  perspektiva ovoga filmskog roda bi bila sve izražajnija.

 10. OSCAR

Posljednje zapažanje s SFF–a odjek je biranja bh. kandidata za  najprestižniju nagradu Oscar. Uspjeh filma Ničija zemlja, pitanje je da li će ga i jedan bh. film ponoviti, pa je hazardnije UFRBiH bilo uložiti Hiljadarku (film Nenada Đurića), ako je suđeno da se izgubi na američkoj filmskoj kladionici.

POSTSKRIPTUM 

Prvi put, ako se ne varam, poslije više od dvadesetak godina, pišem o filmovima u prvom licu u okviru „izvještaja“ s nekog filmskog festivala. Zbog toga što takva vrsta teksta spada u vaganje „krušaka i jabuka“ u njihovom ocjenjivačkom odmjeravanju, svjestan sam da takav način  pisanja može da bude i čist promašaj. I obično, u takvim osvrtima, posljednja rečenica završava se riječima u kojima se naglašava nadanje u bolje sljedeće festivalsko izdanje. No ja ću se još zadržati na sadašnjem 21. SFF–u. Ako jednogodišnje kulturne priredbe (zvane festivali), u što spada i kinematografska, promatramo kao smotru umjetnosti, onda je tu svetkovinu  filma najzahvalnije pamtiti po djelima prikazanim mimo (svečanosti) glavnog programa. Zato najzagriženijim filmoljubcima najidealniji je bio izbor filmova iz tri festivalska programa kao što su Kinoscope, Posvećeno i Europski kratki film, jer se u njima mogu naći djela koja nemaju glamur glumačke ekipe,  pretencioznost velikog kazivanja, ali u kojima je veoma cijenjeno poimanje filma u individualanosti izričaja (filmski jezik), osebujnom stilu izražavanja i originalnom pristupu temi/ideji. Sve ove odlike jednog filmskog djela moguće je naći i u filmovima Takmičarskog programa, s tom razlikom da one podliježu  strožijem sudu filmske kritika, kojeg je malo tko od prikazanih filmova na 21. SFF–u uspio zadovoljiti.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

Vesko Kadić, filmolog, završio je u Sarajevu Višu pedagošku (likovna umjetnost) i u Zagrebu Akademiju za kazalište, film i tv (praksa i teorija filmske montaže). Bio je prvi direktor novoosnovane Kinoteke BiH (1994–2002.), a prije proteklog rata bavio se  filmskom kritikom i teorijom (bio je član redakcije sarajevskog filmskog časopisa „Sineast“). Surađivao je s svim relevantnim časopisima za pitanja filma s područja bivše Jugoslavije. Već duže vrijeme zaokupljen je pisanjem knjige „Memoari jednog filmofila“, čije dijelove, prilagođene za „Filmofil“, objavljujemo.