Piše: Sanita Bajramović

Film katalonske autorice Carle Simon na posljednjem Berlinaleu osvojio je nagradu za najbolji debitantski film, a čime je uspio očarati berlinski žiri imala je priliku saznati i sarajevska publika.

Frida (Laia Artigas) je šestogodišnje siroče koje jednog ljeta sa tetom, njenim mužem i njihovom kćerkicom Anom odlazi živjeti na selo. Fridini roditelji su mrtvi, o njima niko ne želi da joj priča. Djevojčicu učestalo vode na ljekarske pretrage dok je drugoj djeci naređeno da se drže podalje od nje u slučaju povreda u igri... Misterije se multipliciraju u njenom malom svijetu, a povrh svega Frida počinje sumnjati u ljubav svoje tete...

Ljeto '93 jedan je od onih čarobnih filmova o djetinjstvu koje gledamo kroz oči djeteta, poput Panovog lavirinta, Fanny i Alexander, Limenog bubnja, Malene i mnogih drugih, nezaboravnih iz razloga što dječje vizije imaju halucinogenu snagu transponiranja unutar svijeta onog drugog, mnogo jaču nego li je slučaj kod odraslih. Naracija vođena logikom djeteta uvijek je faktografska, linearna, lišena patetike kada govori i o najvećoj boli... A ima li veće boli i traume od osjećaja djeteta da je uljez u nekoj sredini i da dobija manji dio emocionalnog kolača? Na Fridinom licu lako se detektiraju njene misli, najprije sumnja da je manje voljena od Ane, onda agresivnost prema manjoj djevojčici i čitav niz naivnih testova kojima iskušava ljubav odraslih. Jedini zaplet i veliko očekivanje svih sa druge strane platna bilo je o pravoj naravi Fridine tete. Hoće li se razotkriti u svoj ružnoći zle maćehe ili je dobra vila kakvom se čini?

Film je autobiografsko evociranje djetinjstva same rediteljice Simon, a atmosfera je uveliko naturalistička i dokumentaristička. Fascinantna je ta dihotomija, insistiranje i postizanje suhoparnog pripovijedanja bez sentimentalnosti, dok se u isto vrijeme radi o najtežim sentimentima. No valjda se iz sudara sličnih dihotomija i dualiteta i rađaju istinska umjetnička djela. Ljeto '93 je poziv da uronimo u naša djetinjstva, kako bi pronašli dijete u nama, ali i otvorili dijalog o stvarnim socijalnim i porodičnim problemima - od virusa od kojeg je umrla Fridina mama koji je tabu (a zapravo cijelo vrijeme slutimo da se radi o HIV-u) pa do pitanja posvajanja, roditeljske odgovornosti i legitimnosti dječje želje da znaju da li su voljena.

Dobro je bar s vremena na vrijeme imati filmove koji su vrata u ljeto naših uspomena na nečiju ustrajnu nježnost i strpljenje, poput onog Fridine tete.