Piše: Duško Dimitrovski (Specijalno sa Berlinalea za Filmofil)
Nakon završenog 72. Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, koji je i pored svih problema, protekao dosta dobro, očekivati je da će se i druge dvije najznačajnije svjetske smotre sedme umjetnosti u Cannesu i Veneciji “održati uživo“. To sa zadovoljstvom možemo potvrditi svi mi novinari i filmski kritičari, koji smo od 10. do 20. februara pratili 72. Berlin Film Festival. Treba reći da do sada, nijedno drugo izdanje Berlinalea, osim prošlogodišnjeg, koje je održano "online", nije bilo opterećeno velikim neestetskim problemima, kojima je osnovni uzrok, već pogađate, pandemija koronavirusa.
Naime, kada je početkom ovog mjeseca, nakon sagledavanja svih relevantnih faktora, zaključeno da se Berlinale '22 i pored dosta nepovoljne epidemiološke situacije, ipak održi, što se pokazalo kao potpuno ispravna odluka, tokom cijelog trajanja Festivala, sprovođene su velike zaštitne mjere za sve njene učesnike i to kako za prisutne filmske umjetnike, tako i za sve gledaoce. Ipak, novinari i kritičari, te fotoreporteri i snimatelji bili obavezni da pored dokaza o trostrukoj vakcinaciji, što je bilo obavezno i za sve gledaoce, da se podvrgnu i tzv. "brzom testu", te su samo sa negativnim rezultatom, mogli prisustvovati kako projekcijama, tako i press-konferencijama. Na veliko zadovoljstvo svih učesnika, Berlinale '22 je protekao bez ijednog slučaja zaraze koronavirusom.
Na samom kraju Festivala, njemačku metropolu su zahvatili orkanski vjetrovi, koji su duvali brzinom od oko 100 kilometara na sat. Dobro je bilo to što festivalski objekti nisu bili oštećeni, za razliku od mnogih drugih u gradu, iako srećom, nije bilo povrijeđenih. I kad je žiri proglasio, dosta neočekivano, najboljim ostvarenjem na film Alcarràs rediteljke Carle Simón, snimljen u Barceloni, te mu dodijelio Zlatnog medvjeda, uz podatak da je to španski film, što i jeste, usljedio je protest direkciji Berlinalea od separatističke vlade regiona Katalonije, na čelu sa Peresom Aragonom. Aragon je izrazio svoje nezadovoljstvo, što se film označava kao španski, jer je katalonski i kako je istakao, u potpunosti ga karakteriše svijet katalonske kulture i katalonskog jezika. Istovremeno su stigle čestitke mladoj rediteljici, od strane socijalističkog predsjednika vlade Španije Pedra Sancheza, koji je naglasio da je ta nagrada filmu Alcarràs najveći uspjeh španske kinematografije, koji je ona ikad ostvarila.
Oštru polemiku oko ovog filma, koja je uslijedila u španskoj štampi, ipak je okončao salamonski i politički korektan komentar u uglednom madridskom listu "El Pais", gdje je napisano da je katalonska sineastica, prva španska sineastica, koja je na jednom od najznačajnijih svjetskih filmskih festivala, kakav je Berlinale, dobila glavnu nagradu. Inače, film Alcarràs je dobitnik najvećeg priznanja u glavnom Takmičarskom programu, koji je ove godine bio "skraćen" na na samo 18 izabranih ostvarenja svjetskih sineasta. Taj film je nadsve životna tragikomična priča o porodici Soles, čija treća generacija živi u jednom katalonskom poljoprivrednom kraju, na plantaži kajsija. Problem nastaje kad protiv njih ustaje veleposjednik tog imanja, Pynol, koji koristi činjenicu da oni nemaju nikakav pisani ugovor o vlasništvu. On ih nastoji izbaciti iz posjeda, jer je tu poljoprivrednu površinu namjerio "zamjeniti" solarnim panelima, koji bi mu donosili veliki profit.
Odluka žirija, da najvećim priznanjem nagradi jednu komediju, sasvim izuzetno u historiji Berlinalea, nije bila očekivana. Naime, do samog kraja Festivala i odluke o nagradama, za najveće favorite kako kritike, tako i publike, važili su The Piece of Sky Micahela Kocha – tragična saga o jednoj švicarskoj porodici, koja živi u podalpskom selu, sa ekspresivnom fotografijom tog ruralnog područja i sa odličnim protagonistima, te film Rimini Urlicha Seidla, jednog od najboljih savremenih austrijskih sineasta. Film The Piece of Sky je dobio samo utješnu nagradu – pismenu pohvalu, a Rimini je zaobiđen sa nagradama uopšte.
Naš region je bio slabo zastupljen na Berlinaleu '22. Samo dva filma reditelja iz Srbije, i to Heroji radničke klase Miloša Pušića (Odumiranje, Uspavanka za djecaka), te filmu Posle vode Daneta Komljena u selekciji Forum. Zbog svojih evidentnih vrijednosti, film Heroji radničke klase je sa punim pravom mogao biti uvršten u glavni Takmičarski program, pa čak biti dobitnik i nekog od značajnih festivalskih priznanja. Nažalost nije, a riječ je o filmu realizovanom sa velikom rediteljskom kreativnom snagom, u kome je odličnu ulogu ostvarila Jasna Đuričić, koju pamtimo po nezaboravnoj naslovnoj ulozi u filmu Quo Vadis Aida? Jasmile Žbanić. Heroji radničke klase je saga o nesreći, koju sa sobom donosi, kako to u festivalskom katalogu sa pravom ističu - "Raubtierkapitalismus" ("kapitalizmu divlje životinje") u novonastalim državicama nastalim na tlu nekadašnje Jugoslavije.
Za samozvane "menadžere", koji se tu rađaju kao gljive poslije kiše, čovjek, kao humano biće i individualna ličnost uopšte nije važan, već je u prvom planu profit, do kojeg nastoje doći, pa makar prelazili, da se figurativno izrazimo, i "preko mrtvih glava" predstavnika današnje "radničke klase". Lidija (Đuričić) je pion u nečasnoj igri tog "kapitaliste" i sve čini da mu se dodvori. Kad shvati u kakvu je "lavlju jazbinu" upala, sve je već kasno i nedpopravljivo. Iskorištavanje do krajnosti, korupcija i bezkurpuloznost su u Herojima radničke klase zastrašujuće istinito predstavljeni. To su razumjeli i gledaoci u festivaskoj dvorani, pa je završetak filma bio popraćen frenetičnim i zaista zasluženim aplauzom.
Od 17. do 28. maja slijedi 75. Međunarodni filmski festival u Cannesu, a potom od 31. augusta do 10. septembra 79. Međunarodni filmski festival u Veneciji. Nadati se da će i oni biti održani "uživo" i bez velikih problema kavih je imao 72. Međunarodni filmski festival u Berlinu. Živi bili pa vidjeli.