Piše: Sanita Bajramović
U okviru programa Kinoscope imali smo priliku pogledati film brazilskog reditelja Fellipea Barbose Gabriel i planina, dobitnika dvije nagrade na ovogodišnjem kanskom festivalu gdje je bio prikazan u okviru programa Sedmica kritike. Reditelj Barbosa film je koncipirao kao hommage preminulom prijatelju Gabrielu Buchmannu koji je 2009. tokom forsiranog puta oko svijeta pronađen mrtav na malavijskoj planini Mulanje.
Gabriel (Joao Pedro Zappa) je odbijen nedavno na Harvardu i da bi se presabrao i odlučio šta i kuda dalje, s ruksakom na leđima odlučuje proputovati Afriku i ostatak svijeta. Upoznajemo ga u Keniji dok se intenzivno druži s Masai plemenom, pokušavajući se nakratko uklopiti u njihov život. Zatim slijedi Tanzanija, gdje mu se pridružuje i vjerenica Cristina (Caroline Abras), potom Zambija, te u finalu Malavi. U manijakalnoj potrazi za ekstremnim iskustvima Gabriel zanemaruje svoju slabu fizičku kondiciju i živčanost koja ga obuzima na neočekivanim mjestima, dovodeći u nelagodu i konfuziju svoje afričke vodiče i nepovratno razarajući odnos sa Cristinom.
Provodeći nas kroz sve ove egzotične destinacije i ne škrtareći u deskripciji lokalnih likova, pejzaža i običaja nemoguće se oteti dojmu da gledamo jednu od epizoda National Geographica. Ne jednom su veličanstveni prizori crnog kontinenta potisnuli u drugi plan glavne i sporedne likove, razbijajući koherentnost ionako labavo postavljene scenarističke potke. Međutim krucijalni nedostatak koji se teško može prikriti i kod najpovršnijeg gledanja jeste nedostatak motiva Gabrielovih postupaka. Čemu opsesivna potreba popunjavanja pasoša sa sve više i više dokaza da je bio na dijametralno suprotnim stranama svijeta (na početku nam se prezentira da je bio u Danskoj a onda brzi pogled kamere na unutrašnjost pasoša koju prelistava zambijski carinik otkriva pečat s velikim slovima MONGOLIA!)?
Koju emotivnu, kompulzivnu ili bilo koju drugu svrhu ima zakopavanje očeve slike na vrhu Kilimandžara? Šta se desilo s Cristinom prije njihovog susreta u Tanzaniji što izazove provalu gorčine i prebacivanja kojoj se nikako ne bismo nadali obzirom na nježnost kojoj svjedočimo pri njihovom prvom susretu na aerodromu u Dar-es-Salamu? Je li Gabriel na neki način duboko povrijeđen ili je samo razmaženi hipster koji ni sam ne zna šta hoće, poput Chrisa McCandlessa u Pennovom Into the Wild? Nažalost, previše kardinalnih pitanja je reditelj Barbosa ostavio bez bilo kakvog odgovora, da bi film na kraju mogao dobiti prolaznu ocjenu. Još jedan veliki problem ovog djela je njegova minutaža, 127 minuta je mučno predugo za ovakvu vrstu filma koji u svojoj biti nije mnogo više od umjetničkog i narativnog praznog hoda.
