Piše: Sanita Bajramović
Dvadeset i treći po redu SFF otvorio je film finskog veterana Akija Kaurismakija Druga strane nade, drugi Kaurismakijev film koji se bavi tematikom izbjeglica nakon Le Havre koji je 2011. također imao čast otvoriti istu filmsku smotru.
Film je konstruisan kao paralelna priča o sirijskom izbjeglici Khaledu (Sherwan Haji) koji u Finsku stiže kao slijepi putnik na brodu i Wikstromu (Sakari Kuosmanen), sredovječnom Fincu o čijoj prošlosti ne znamo ništa, osim da je ostavio ženu alkoholičarku i kupio restoran sa čudnim personalom. Khaled je u Alepu izgubio cijelu porodicu osim sestre, očajan je i čvrsto riješen da ga imigracijske vlasti ne vrate nazad. U jednom trenutku njihove sudbine će se ispreplesti u tipičnom kaurismakijevskom, groteskno – gorkohumornom stilu. Stilski film ni za jednu nijansu ne odskače od ostatka Kaurismakijevog opusa, za njegove filmove uistinu vrijedi ono ako si vidio jedan vidio si ih sve. Uvijek isti hladnoratovski dekor, ljudi nepomičnih lica koji voze sovjetska auta, muzičari koji osim za blues nisu čuli ni za jednu drugu vrstu muzike. Helsinki zaleđen u vremenu i prostoru. Iščašen humor doziran u skoro pravilnim razmacima i omjeru. Unutar već zadatog filmskog okvira ovog puta interpoliran je stranac, neko ko je po svim parametrima drugačiji, nagovještavajući tako bezbroj puta viđen sudar svjetova ili kulturoloških normi. Autsajder iz Sirije i autsajderi iz Finske neizbježno će se prepoznati i formirati savez radi obostrane zaštite od zlih i ravnodušnih.
Kaurismaki nikada nije bio neutralan ni apolitičan autor, a ovdje se zbilja pobrinuo da nedvosmisleno stavi do znanja na čijoj su strani njegove simpatije, skoro napravivši manifest protiv desničarske anti-imigrantske histerije. Ta političnost na momente poprima zamarajući ton, kao npr. kada Khaled prilikom intervjua monotono opisuje izbjegličke rute preko Turske i Balkana, toponime bezbroj puta prežvakane u medijima. Moralnost filma je neupitna, o samoj poetici i umjetničkoj zaokruženosti dalo bi se diskutovati.
Kaurismaki je od svoje prve uspješnice Lenjingradski kauboji idu u Ameriku (1989) nazivan evropskim Jarmuschem i uspoređivan s njim, ne bez razloga. Isti suhi minimalizam, iste situacije dovedene do apsurda, insistiranje na pret-tehnološkom vremenu i setingu, latentni humor, naizgled jeftini background iza kojeg kao da se nazire kraj svijeta i iluzija... Jarmush je u 80-ima unaprijed patio zbog nestanka svoje epohe, a onda sa Slomljenim cvijećem ipak napravio zaokret, transformaciju i korak naprijed u moderno vrijeme. Kaurismaki kao da od Lenjingradskih kauboja stoji u mjestu, odlučan u namjeri da ponavljajuće situacije i odnose prikazuje u ponavljajućim obrascima, što sudeći po broju nagrada koje redovito osvaja na prestižnim filmskim festivalima i toplom prijemu na koje njegovi filmovi još uvijek nailaze kod publike, i nije tako nepoželjna kinematografska mantra.
