Piše: Nino Romić
Takmičarski program dvadeset i petog SFF-a se u subotu nastavlja sa naslovom iz geografski udaljene, ali kulturološki bliske Gruzije. Upravo ta kulturna poveznica između Kavkaza i Balkana, koju dva regiona dijele zbog svojeg položaja na političkim i vjerskim raskrsnicama, važna za kontekst u kojem se odvija radnja A onda smo plesali, režisera Levana Akina. Slično kao u slučaju Bosne i Hercegovine, smjena i liberalizacija političkog sistema nije sasvim urodila i promjenom općeg mnijenja u društvu, koje će ostati konzervativno u svojim najširim krugovima. S druge strane, margine društva su često napućene umjetnicima, a život umjetnikâ je nerijetko vezan za zbivanja kojima ostali okreću leđa.
Baš u tom “međuprostoru” društva obitava i Merab (Levan Gelbakhiani), član plesne trupe posvećene tradicionalnome gruzijskom plesu i baštinjenju istog. S tim odmah dobivamo pozadinu u kojoj Merab živi, provodeći dane na dotrajalim daskama plesnog prostora, a noći radeći u lokalnom restoranu ne bi li u svoj skromni dom donio neku vrstu prihoda. Naime, od plesa se teško može živjeti – to jeste, ako niste član državnog ansambla. Jedno mjesto za muškog plesača neočekivano biva upražnjeno, što u Merabu budi nadu za napredovanje u svijetu plesa. On je sin plesačâ, njegovi roditelji su plesali u velebnim salama širom Evrope, kao i mnogi njegovi praroditelji. Prazno mjesto u državnom ansamblu je više nego ispunjenje želje ili sna, to je gotovo sigurno sudbina.
Međutim, trupi se baš tada priključuje i Irakli (Bachi Valishvili), vješt u naročitom regionalnom plesu, prirodno budući da dolazi baš iz tog kraja. Gotovo odmah, Irakli baca sjenu na Meraba, pridobijajući naklonost ostatka trupe i pokoju šturu riječ hvale od vođe skupine. Irakli je zagonetni došljak, gotovo uljez u Merabovoj sredini, što dva plesača dovodi u tiho suparništvo. Ali, uskoro postaje očito da posrijedi djeluju i drugi osjećaji. Veza postepeno prerasta iz suparništva u drugovanje, a iz drugovanje na tiho flertovanje. Okolnosti u kojima se Merab i Irakli sreću su složene, pošto žive u okruženju gdje se njeguju tradicija, porodica i nacija, a istospolni odnosi su tabu, podložni konzumaciji samo između vlastita četiri zida.
Suparništvo na neki način se nastavlja čak i nakon što veza dva plesača preraste platonske odnose. Irakli drži određenu vrstu udaljenosti od Meraba, što njega i publiku dovodi sumnju da Irakli možda želi samo usputni susret, ili čak da namjerno sabotira Merabovu priliku da zauzme mjesto u državnom ansamblu. Samo je jedno slobodno mjesto i samo jedan plesač ga može zauzeti.
Ako je plesač voljan riskirati zglob ili kost izvodeći piruetu, zašto se ne bi libio slomiti i srce? Nijansiranost odnosa između glavnih likova je sigurno najjači adut A onda smo zaplesali, koji izbjegava pasti u zamku drugih naslova koji se bave istom tematikom. Gledatelju je pruženo dovoljno prostora da nagađa o naravi i budućnosti veze do samog kraja, bez držanja za ruku i davanja uputa kako bi trebao gledati na Meraba i Iraklija.
