Piše: Duško Dimitrovski (specijalno iz Cannesa za Filmofil.ba)
Na ovogodišnjem 72. Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu, najviše pažnje su zaokupila ostvarenja već "starih" poznanika "bisera Azura": Tarantina, Almodovara i braće Dardenne. Tako je gotovo sve do samog kraja među kritičarima najbolje ocjene od 3,3 boda (već tradicionalna anketa časopisa "Screen") imao film Pain and Glory Španca Pedra Almodovara, koji predstavlja sineastički kreativno i dosta virtuozno realizovanu gotovo autobiografiju ovog svjetski opravdano izuzetno afirmisanog sineaste. Opet, kod najšireg festivalskog auditorija najomiljeniji je bio film Once Upon A Time In... Hollywood među mlađom publikom najpoznatijeg američkog reditelja Quentina Tarantina (Pulp Fiction, Jackie Brown, Inglourious Bastards), sa svjetskim filmskim zvijezdama: Leonardom DiCaprijem, Bradom Pittom, Margot Robbie i Alom Pacinom.
Iako se do same njegove svjetske premijere u Cannesu, špekulisalo da li će biti završen, ipak je, na radost brojnih fanova Tarantina, direktno sa montažnog stola na Festival stigao film Once Upon A Time In... Hollywood. Imamo utisak, analizirajući ovaj film da on ustvari i nije u potpunosti završen, što se može zaključiti po obimnosti pojedinih scena koje nisu neophodne njegovoj cjelini. Inače, film govori o TV zvijezdi Ricku Daltonu (DiCaprio) i njegovom dugogodišnjem dubleru i kaskarderu Cliffu Boothu (Pitt). Zapravo, kroz storiju o njima, reditelj na sebi karakterističan, a gotovo sarkastičan način, vivisecira zlatno doba Holivuda iz šezdestih godina prošlog vijeka.
Once Upon A Time In... Hollywood je svojevrsna parodija sa mnogo elemenata nasilja, ali i sa prepoznatljivim Tarantinovim humorom. Ipak, sve je dosta daleko od sličnog, u vrsnom Tarantinovom, sada se već može reći – kultnom filmu Pulp Fiction, za koji je prije četvrt vijeka, sasvim opravdano, nagrađen na najvećim priznanjen Festivala u Cannesu – Zlatnom palmom za najbolje ostvarenje. Kad je riječ o gotovo "neophodnom" pratiocu svih velikih svjetskih festivala – šetnji crvenim tepihom i događajima oko njega, sa Tarantinom je Cannes 2019. postigao pun pogodak. Naime, pred filmsku projekciju, a i nakon nje, okupila se čak i za Cannes rijetko viđena masa obožavatelja, koja je frenetično aplaudirala i tražila autograme od Tarantina, DiCaprija i Pitta, želeci biti u što je moguće bližem fizičkom kontaktu sa njima, pa su i zaštitari imali dosta posla.
Kod francuske publike koja njihovo djelo dobro poznaje, a i kod kritike ima dobru ocjenu, iako su gotovo svi saglasni sa činjenicom, koju dijeli i autor ovog osvrta, da to nije i njihovo najbolje ostvarenje, naišao je film Le jeune Ahmed eminentnog belgijskog stvaralačkog dvojca, braće Jean-Pierrea i Luca Dardennea (La promesse, Rosetta). Film predstavlja dosta dardeneovski dinamičnu, a životno ubjedljivu priču o trinaestogodišnjem Ahmedu, koji se teško snalazi, kako sa svojom adolescencijom, tako i sa neshvaćanjem njemu najbliže okoline. Tako "pliva" između vjerskog fanatizma i dijela okoline, koja je neprijateljski nastrojena prema svemu. Dobru ulogu tu je ostvario naturščik Idir Ben Addi kao tinejdžer Ahmed.
Inače, za vrijeme trajanja 72. Međunarodnog filmskog festivala u Cannesu su se na brojnim mjestima mogli vidjeti video inserti iz Tarantinovog filma i displeji sa dobitnikom ovogodišnje nagrade za životno djelo – francuskom glumačkom legendom Alainom Delonom. Dobitnik Zlatne Palme za životno djelo Delon je sa suzama u očima, primajući to vrhunsko priznanje, rekao da mu predstavlja veliko zadovoljstvo i činjenica da je to prva nagrada, koju je ikada dobio u Cannesu, iako je igrao u filmovima velikana poput Luchina Viscontija, Jean-Luca Godarda, Jean-Pierrea Melvilla, Michelangela Antonionija, Louisa Mallea...
