Piše: Sead Vegara
Španski reditelj Alejandro Amenábar sa svojim dugometražnim igranim prvijencem Thesis (1996) nagovijestio je dolazak na špansku i svjetsku filmsku scenu još jednog izvanrednog pripovjedača pokretnih slika. A već sa drugim ostvarenjem, Abre los ojos (Otvori oči, 1997), zacementirao je svoj rediteljski potpis istančanim poznavanjem i kombiniranjem žanrova, od lagane romantične drame, preko psihološkog trilera, horora pa sve do SF-a. Rijetko je u filmskom svijetu viđen takav početak karijere. Svi oni reditelji sa autorskim otklonom, koji pišu i režiraju vlastite scenarije, kakav je slučaj sa Amenábarom, obično se dobro pokažu sa prvijencem, dok sa drugim filmom dosta kaskaju po kvaliteti. Istina, ogromna većina filmaša je takva, ali ima i onih rijetkih slučajeva, poput velikog Quentina Tarantina (fe-no-me-na-lan prvi film Reservoir Dogs, nakon kojeg je uslijedio još bolji Pulp Fiction), i, slobodno možemo isto reći i za Amenábara.
Otvori oči; režija: Alejandro Amenábar; uloge: Eduardo Noriega, Penélepe Cruz, Najwa Nimri, Fele Martinez; 1997.
IMDb rejting: 7.8/10
Rotten Tomatoes rejting: 85%
Njegov film Otvori oči ne samo da odiše autorskim pečatom, jasnom i prepoznatljivom filmskom vizijom, već je toliko maštovito složeno i provokativno ostvarenje da nakon što krene odjavna špica imate toliko impresija i pitanja da biste poželjeli istog momenta reprizirati film, ali se zbog izvjesnog nelagodnog osjećaja ne usuđujete. Kontradiktrono zvuči, ali zaista je tako. Amenábar počinje film sa scenom sna, što daje idealnu perspektivu za posmatranje ostatka filma, i polako plete priču o 25-godišnjem mladiću Césaru (Eduardo Noriega) koji upravo slavi rođendan. Mladac je poprilično pun sebe, lijepog izgleda i dobro stituiran, te ga bije glas da ga nikad dva puta ne vide sa istom djevojkom. Ona kraj koje se probudio to jutro, za rođendan, Nuria (Najwa Nimri) posesivno je nastrojena prema njemu, te će ga nakon što to veče César prvode sa simpatijom svog najboljeg prijatelja Pelayoa (Fele Martinez), djevojkom Sofijom (Penélepe Cruz), sačekati ispred njenog stana sljedeće jutro i odvesti u katastrofalnu automobilsku nesreću, koja će završiti njenom smrću, dok će njega ostaviti deformiranog lica.
U tim momentima Amenábar daje priči drugi ugao, stavljajući nas u psihijatrijsku ustanovu u kojoj César sa maskom na licu nevoljno razgovara sa psihijatrom pokušavajući povezati dijelove svoje, tada već izmučene psihe. Na početku, u scenama između Penélope i Noriege, reditelj snima vrckaste i blago smiješne kadrove njihove konverzacije, u najboljoj tradiciji klasičnih američkih screwball komedija. Kako film postepeno odmiče, mijenjajući ton i izgled, zajedno sa transforamcijama protagonista, dobivamo preokret u žanru na psihološki triler sa prstohvatom začinjenog horora, samo da bi dobio razrješenje u vidu svojevrsnog SF-a.
Glumci su na visni zadatka, te je svaki od likova uvjerljivo interpretiran i psihološki osjenčen sa zavidnom performansom, stavljajući u prvi plan Cruz i Norijegu, kao svojevrsne “ljepoticu i zvijer“. Pored što potpisuje režiju i scenarij (koscenarista je Mateo Gil), Amenábar također ponovno, nakon Thesisa, komponuje i muziku koja vješto odslikava atmosferu i stanje likova, te promjene njihovih karaktera. Abre los ojos je po samoj premijeri započeo svoj put ka Hollywoodu, „vrišteći“ za američkim remakeom. To će se i desiti, i to nakon četiri godine sa filmom Vanilla Sky (2001), u režiji osebujnog Camerona Crowea, sa Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi. Snažna poveznica između španskog originala i holivudskog remakea jeste upravo Penélope Cruz koja i u jednom i drugom filmu nosi glavnu žensku ulogu. Koliko god Crowe bio sposoban, autonoman i autentičan filmaš, kao i svaki drugi holivudski remake, Nebo boje vanilije blijeda je kopija izvrsnog originala.
