Piše: Marinela Domančić
Melanholični ljubavni film koji je totalno atipična romansa, drama u kojoj se u čvor veže nekoliko na izgled nedodirljivih ljudskih života (i smrti), strahovita količina nesretnih emocija sa čudesno optimističnim svršetkom (koji bi se, također, sa jednakim pravom mogao nazvati i početkom), san u koji je tako lako uploviti i vjerovati mu, u osnovi nemuzički film prepun prekrasne muzike bez koje bi ostao neogrnut čarobnim plaštom, suptilna doza humora u drugom planu… sve je to sadržano u umjetničkom djelu Pedra Almodóvara koje se zove Pričaj joj. Ovo je film za vas koji ne podnosite sapunske serije koje sa ovim iznimnim djelom imaju jedino zajednički španski jezik, koji glavu koristite da mislite, a dušu da intenzivno osjećate i koji dopuštate ljepoti da vas dovede do suza, da zaboli.
Pričaj joj; reditelj: Pedro Almodóvar; uloge: Darío Grandinetti, Javier Cámara, Rosario Flores, Leonor Watling, Geraldine Chaplin; 2002.
IMDb rejting: 8.0/10
Rotten Tomatoes rejting: 92%
Almodóvar je startnu motivaciju pronašao u stvarnoj priči koja, svedena na najprizemniji nivo, kaže da je bolničar obljubio pacjenticu u komi i napravio joj dijete, te da je porod djelovao čudotvorno – vratio ženu u život. Oko tog kostura Almodóvar je satkao narativnu i emotivnu strukturu koja gledatelja, potpuno prepuštenog kovitlacu osjećanja, od prve do posljednje scene drži prikovanog za platno. Muško-ženske role su neuobičajene: žena je smioni toreador, muškarac brižni njegovatelj; žena je rame za plakanje, muškarac onaj koji plače.
Predvodnik izvrsne glumačke ekipe, Javier Cámara u ulozi bolničara Benigna izgovara: “Ženski je mozak misterija. U stanju kome, još i više” što zvuči kao da sam autor progovara kroz njegova usta. Čini se kako pratimo dvije ljubavne priče a zapravo ih ima sedam. Posebno mjesto zauzima ona iz filma u filmu, briljantne bunjuelovske crno-bijele bezvučne epizode čiji krajnje artističan i metaforičan, potpuno nesvakidašnji prizor seksa čini jednu od najdirljivijih ljubavnih scena ikad viđenih na filmu.
Možda je sreća što vrsni španski reditelj nije imao novaca da studira film. Ko zna šta bi se desilo sa njegovim nekonvencionalnim talentom da je tajne filma otkrivao institucionalizirano, a ne učeći iz vlastitog iskustva i da li bismo se svaki put sve više divili novim plodovima iz njegove radionice.
