Piše: Sead Vegara

Kada holivudski producenti namirišu novac (od potencijalne franšize), kao lovački psi trag (jadnog) zeca, ništa ih ne može spriječiti da taj novac naposljetku strpaju u svoje glomazne džepove. Ni loše kritike filma, jer "Kritike ne prodaju ploče" zapisao je Dylan, a analogija između muzičkog i filmskog biznisa je danas itekako prihvatljiva, ni loš start na box officeu (osim ako se baš potrefi da je ukus kritike i publike tu negdje, što je u većini slučajeva dijametralno). Na kraju krajeva svaka roba ima svog kupca, što je opet stara trgovačka, a Hollywood je u trgovini sa cijelim svijetom prodavajući bijeg od stvarnosti na par sati. Čudno, baš kao i...

Alisa iza ogledala, režija: James Bobin, uloge: Johnny Depp, Mia Wasikowska, Helena Bonham Carter, Sacha Baron Cohen, Anne Hathaway, 2016.

IMDb rejting: 6.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 29%

Kada je prije šest godina u kinima širom svijeta zaigrao Alice in Wonderland (Alisa u zemlji čuda), jedinstvenog Tima Burtona, kritika je bila poslovično suzdržana, što nije spriječilo film da ostvari tada jednu od najvećih zarada na box officeu (iznad milijarde dolara). Scenarij za to ostvarenje bio je djelo Linde Woolverton, scenaristkinje koja je do tada već sarađivala sa filmskim studijem Disney na animiranim klasicima Beauty and the Beast (Ljepotica i Zvijer) i The Lion King (Kralj lavova). Tada baš i nije bilo u modi da se snimaju igrane verzije koje će doslovno pratiti radnju animiranog filma (Disney je 1951. snimio celuloidnu adaptaciju istoimenog književnog djela Lewisa Carolla), već je Woolvertonova kombinovala iz originalnog djela "Alice's Adventures in Wonderland" (1865) i knjige "Through the Looking Glass" (1871). Sad, šest godina kasnije, imamo film Alice Through the Looking Glass (Alisa iza ogledala)?! I opet je scenaristkinja Linda Woolverton. Samo je reditelj drugi - James Bobin, čovjek odgovoran za režiju odličnih The Muppets i nastavka Muppets Most Wanted.

Bili ste u prilici da gledate neki film, ne znajući ko je reditelj, a da jednostavno osjetite ko ga je režirao. Malo je onih koji imaju prepoznatljiv rediteljski pečat. Tim Burton je svakako jedan od njih. Gledajući filmove koje je režirao, počevši od kratkog stop-motion animiranog uratka Vincent, preko dugometražnih igranih filmova Beetlejuice, Edward škaroruki, Batman, Ed Wood... i sve do filma Alisa u zemlji čuda (i dalje u karijeri), Burton je uvijek ostao dosljedan sebi. Čudan i mračan, na neki način ekscentričan, ali impresivan vizuelista, u svakom svom filmu kombinira elemente fantastike i bizarnog. Tehnika je za njega uvijek bila (i ostat će) element, a ne izvor i snaga kreativnosti. Ono što Burton dobro zna, i što je dokazao sa Alisom, jeste činjenica da se nešto kao stvaranje i prikazivanje duše ne može uraditi pomoću kompjutera, kompjuterski generiranom slikom (CGI-jem).

Ali, za Jamesa Bobina sa dva filma u portfoliju baš se i ne može reći da ima izgrađen stil i iako je i njegova Alisa vizuelna poslastica - "eye candy", na kraju ostaje samo to. Koliko god se trudili da uživate u Bobinovoj Alisi, ne možete se oteti utisku da je to isforsirano i to sve od onih kabadahija sa početka teksta - producenata. Istina, Bobinova Alisa ima jednu, možda čak i nekoliko presmiješnih scena, impresivne vizuale, savršen produkcioni dizajn (oskarovac Dan Hennah, Gospodar prstenova: Povratak kralja), glumci su, koliko im je dozvolio iščašen scenarij, kvalitetno iznijeli svoje uloge: Mia Wasikowska koja ponovo glumi Alisu je izvukla najbolje što je mogla iz teksta, Johnny Depp koji se vraća kao Ludi Šeširdžija je opet Depp kakvog smo navikli gledati u takvim ulogama, znači "dosadan", novi lik u priči je Vrijeme kojeg portretira Sacha Baron Cohen i upravo je njegova jedna od tih presmiješnih scena u filmu, Anne Hathaway izgleda poput izbezumljenog leptirića kao Mirana, dok je možda i najbolja upravo Helena Bonham Carter kao njena sestra Iracebeth.

Samo dokle više da govorimo "vizuelno impresivno" kada nema ono glavno - kvalitetnu priču i višedimenzionalne likove. Jer "vizuelno impresivno" se danas može upotrijebiti za gotovo svaki film, što više i nije toliko fascinirajuće. A da bi bilo fascinirajuće, ta šarolikost pokretnih slika mora imati i pomenute dvije komponente - kvalitetne likove i priču. Alisa iza ogledala ima napretek šarolikosti (i "otkačenosti"), ali opet nedovoljno da bi se mogla nazvati filmom koji će naći svoje istaknuto mjesto u policama vitrine historije originalnih i nadahnjujućih filmskih ostvarenja.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje