Piše: Sead Vegara

Clint Eastwood slovi za jednog od velikih živućih holivudskih reditelja, i nekako se činilo da ako ne snimi odličan, onda može barem dobar, nekad i solidan, ali da jednostavno ne može snimiti loš film. Zašao već u devetu deceniju života Eastwood je produktivniji nego ikad. U protekloj godini je snimio dva filma, od koji je prvi Jersey Boys upravo taj koji je iznenadio u negativnom smislu. Jersey Boys je biografska priča o Frankieu Valiju i njegovom bendu The Four Seasons (sigurno ste upoznati barem sa jednim hitom: „Can't Take My Eyes of You“), i predstavlja filmsku adaptaciju brodvejskog musicala. Pokušao je Eastwood da snimi film u Scorseseovom stilu, barem je odavalo takav utisak podsjećajući na Scorseseovu majstoriju Good Fellas, ali se izgubio u ritmu i činjenici da nema potrebu kopirati tuđi stil jer iako nije autor svakako ima svoj (do određene mjere) prepoznatljiv rediteljski pečat. Sa svojim drugim rediteljski ostvarenjem u 2014., American Sniper, Eastwood je uspio napraviti američki vojni propagandni pamflet, istina zanatski režiran, ali ipak čisti propagandni film. Za cijeli svijet bljutavi patriotsko-propagandni holivudski film, a samo za Amerikance pitak.

Snajperista; režija: Clint Eastwood; uloge: Bradley Cooper, Sienna Miller; 2014.

IMDb rejting: 7.5/10

Rotten Tomatoes rejting: 73%

Može se pronaći poveznica između ova dva Eastwoodova filma. Prvi (Jersey Boys) je klasična muzička biografska priča „od trnja do zvijezda“, koja idealizira nekadašnji istinski američki san (slava, bogatstvo, priznanje), dok je drugi (American Sniper) personifikacija, opet medijima i (još više) politikom proizvedenog, novog (ili opet starog?) američkog sna – žrtvovanja za domovinu. Da stvar bude još više potcrtana i American Sniper je zasnovan na stvarnim događajima i istinitom liku, te predstavlja celuloidnu adaptaciju memoara američkog Navy SEAL-a Chrisa Kylea. Glavni protagonista Eastwoodovog filma Chris Kyle, u za Bradleya Coopera nesvakidašnjoj glumačkoj interpretaciji, je Teksašanin koji će, nakon na televiziji prikazanih bombaških napada na Američku ambasadu u jednoj od zemalja Bliskog Istoka, odlučiti da se prijavi u odred Navy SEAL-a. Prošavši rigoroznu obuku, i usput pronašavši ženu svog života (Siena Miller), Chris će poslije 11. septembra i rušenja WTC-a na četiri ture u Iraku ostvariti rekordnih 160 odstrijela, najveći broj ubistava snajperom u cijeloj američkoj vojnoj historiji, koji će mu i donijeti nadimak Legenda.

Chrisova konstantna potreba da bude na ratištu i da pomaže svojim suborcima (u istrebljivanju, kako jednom prilikom sam kaže: „zla“), je tolika da će ga odvući od žene i već dvoje rođene djece, te ga toliko učiniti sličnim liku narednika Jamesa (Jeremy Renner) iz šeterostrukog oskarovca The Hurt Locker rediteljke Kathryn Bigelow. (PTSP u filmu naznačen nigdje nije tom riječju spomenut.) Koliko god karakteri u tom segmentu bili slični, Rennerov narednik James je ipak samo svojevrsni adrenalinski junkie – deminer, dok je Cooperov snajperista Kyle taj koji ima na nišanu neprijatelja negdje daleko sklonjen. I jedan i drugi riskiraju svoje i živote svojih suboraca. Kyleova priča na izvjestan način evocira onu vijetnamskog vojnog veterana Rona Kovica kojeg je u filmu Born on 4th of July reditelja Olivera Stonea portretirao Tom Cruise. Koliko god bilo mahanja američkom zastavom u Stoneovom filmu (ne toliko propagandnom koliko patriotskom), Eeastwood ga je u tom smislu nadmašio samim uvodom u svoj film: sliku crno-bijelog znaka Warner Brothersa, koju iz off-a prati ezan, Eastwood reže na kretanje tenka, a malo kasnije i scenom u crkvi u kojoj propovjednik govori o poimanju dobra i zla. Očitije od ovoga ne može biti.

Propaganda je moćna stvar. I u rukama pogrešnih ljudi može poprimiti neke sasvim druge oblike audio-vizuelnog medija kakav je film. A propaganda u američkim filmovima uvijek korespondira sa trenutnom američkom politikom. Sindrom “negativaca momenta” sa stotinama filmova rađenih po istom šablonu u kojima su jedina razlika negativci –njihova boja kože i naglasak, direktno je povezana sa tim ko se u datom trenutku – momentu, smatra američkim neprijateljem br. 1. Stav koji se pokušava nametnuti time jeste da je američki neprijatelj br. 1 automatski i svjetski. S obzirom, i nažalost, da je holivudska produkcija trenutno najrazgranatija i najzastupljenija u svjetskim kinima na taj način se veoma jednostavno ljudima širom svijeta usađuje slika američkog heroja koji hrabro riješava – brani svijet od napasti koje prijete da sruše njihov način života. Američki način života; što je forsiranje demokratije samo u onakvom obliku kakva je u Americi. Čim demokratija nije identična njihovoj ona automatski nije demokratija. Prilagođavanje američkom načinu života i odbacivanje sopstvene kulture čime se osjećaju sretnijim i više vrijednim, prikazuju američki način života kao najbolji. Ako se ne prilagodiš tom načinu života nećeš biti sretan. Moraš razmišljati na američki način.

Naravno, Akademija nije zaboravila da nominuje American Sniper. U konkurenciji sa filmovima od kojih je nekoliko istinski kvalitetnih ostvarenja (Boyhood, Birdman, The Grand Budapet Hotel) šanse su veoma male.