Piše: Sead Vegara

Provući kroz pametnu filmsku optiku nečiju biografiju, bila ta osoba naučnik-naučnica, glumac-glumica, te naposljetku međunarodno priznata pjevačica poput Amy Winehouse, posao je koji zahtjeva itekakvu predanost. Biografski filmovi su vremenom postali žanr sam za sebe, a u holivudskoj tvornici snova, biografski muzički filmovi nešto na što se gleda sa velikim ambicijama, kako na finansijskom planu, tako i na onome drugom što se tiče najvećih nagrada u filmskom biznisu, Oscara. Koliko vjerno će predstaviti život neke muzičke zvijezde ovisi o mnogo čemu.

Back to Black; režija: Sam Taylor-Johnson; uloge: Marisa Abela, Jack O'Connell, Eddie Marsen, Lesley Manville; 2024.

IMDb rejting: 6.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 38%

Činjenica je da je u proteklih nekoliko godina Hollywood priredio filmove o takvim muzičkim veličinama poput benda Queen i njihovog frontmena Freddieja Mercuryja sa filmom Bohemian Rhapsody (2018), biopica o Eltonu Johnu, Rocketman (2019), Arethi Franklin, Respect (2021), Billie Holiday, United States vs. Billie Holiday (2021), Elvisu Presleyju, Elvis (2022), Whitney Houston, I Wanna Dance with Somebody (2022), “Weirdu Alu“ Jankovicu, Weird: The Al Jankovic Story (2022), Bobu Marleyju, Bob Marley: One Love (2024). Svakom od navedenih filmova mogla bi se naći zamjerka u smislu da su tvorci sebi dali oduška u uprizoravanju događaja iz žvota pojedine muzičke zvijezde.

Slučaj sa biopicom o neponovljivoj Amy Winehouse koji nosi naziv njenog drugog, ujedno i posljednjeg albuma, Back to Black, takav je da se radi o vješto skrojenom komadu, kako scenaristički tako i rediteljski. Scenarij potpisuje Matt Greenhalg, već ispraksan u materiji sa biopicom Control (2007) o frontmenu grupe Joy Division, Ianu Curtisu, kao i Nowhere Boy (2009) o mladim danima Johna Lennona. Greenhalg u scenariju za Back to Black znalački ispisuje (gotovo sve one) teške trenutke tražeći u Amynoj “mračnjačkoj“ biografiji povremeno ukazivanje djelića sunca i ono malo sreće koja život znači. Svakako je to rediteljica Sam Taylor-Johnson, koja je režirala Greenhalgov scenarij za Nowhere Boy, pretvorila u pokretne slike kojima možete naći zamjerku jedino u tome da će vas dotući do te mjere natjerujući vas na suze.

Mlada britanska glumica Marisa Abela portretirajući Amy uronila je u lik i djelo mlade pjevačice da je to toliko očaravajuće, koliko i bolno. Amynu veliku ljubav Blakea odglumio je “kicoški“ Jack O'Connell. Od ostatka glumačkog ansambla vrijedi izdvojiti i Eddieja Marsana kao Amynog oca Mitcha, te glumačku divu Lesley Manville kao baku Cynthiaju koja će biti uzor i zvijezda vodilja, “ikona stila“ i svega ostalog mladoj pjevačici. Nekome se može učiniti kako je iz biografije slavne pjevačice izostavljeno još mnogo stvari. Ali, ono što će svaki scenarista i reditelj igranog biografskog muzičkog filma reći u svoju odbranu jeste: “Mi snimamo igrani film, a ne dokumentarac!“

Vezano za dokumentarac Amy, u režiji Asifa Kapadiaje, koji je dobio Oscara za najbolje dokumentarno ostvarenje 2016. godine, reditelj, uz nikad viđeni arhivski materijal i ustupljene porodične snimke, pripovijeda potresnu priču o djevojci koja nikad nije htjela biti slavna, već samo da bude jazz pjevačica. Kapadia priči pristupa prvobitno kroz porodične snimke Amy kao tinejdžerke, koja voli ljenčariti, piti, konzumirati marihuanu, ali i svirati, pjevati i komponovati pjesme.

S napunjenih 18 ući će u studio, stvoriti album prvijenac “Frank“, čija sadržina su prvenstveno njene autorske kompozicije, nastale ili u solo aranžmanu ili uz pomoć drugog autora, te napraviti pravi bum na muzičkoj sceni kao potpuni autor, za razliku od dotadašnjih muzičarki, koje su na prvom albumu obrađivale jazz standarde ili pjevale pjesme napisane za njih.

Amy Winehouse bila je nešto sasvim novo, osvježavajuće, obaćavajuće i pomalo zastrašujuće na muzičkoj sceni, kojom su dominirali bezlični muzičari, grupe i pjevači/ce, jer je u svoje pjesme u potpunosti unosila sebe, žrtvujući unutrašnju liriku, što je, opet, ono što je potrebno da postane dobra performerka i što ju je definitivno obilježilo. Nastajanje albuma, kao početak vrtoglavnog uspjeha Amy, Kapadia je predstavio u vrlo opuštenom kinematografskom izrazu, skicirajući one dijelove koji trebaju ostati takvi i naglašavajući one kojima treba posvetiti više pažnje.

Sagovornici u filmu su Amyni bliski prijatelji, porodica, poznanici, kao i dugogodišnja ljubav i opsesija Blake Fielder, u početku momak, pa bivši, i onda suprug, koji je inspirirao njen drugi album “Back to Black“, čovjek koji je odveo na stazu samouništenja, upoznavajući je s teškim i opasnim drogama, pored onoga što ju je već do tada uništavalo – alkohol i bulimija.

Sve češći ispadi, problemi, paparazzi koji je prate na svakom koraku, turneje po Americi i Evropi, na kojima se nije trijeznila, s čašom na pozornici, pokušaji trežnjenja i rehabilitacije (kao proizvod toga nastala je njena čuvena pjesma “Rehab“), sve to se činilo i vodilo je do neslavnog kraja. Malo svjetla u tom mračnom tunela zasjalo je sa saradnjom s jednim i jedinim Tonyjem Benettom, jazz ikonom, njenim velikim uzorom. Kapadia tu suptilno povezuje kadrove sa sesija u Abbey studiju Tonyja i Amy, koja je izvan sebe i naprosto ne može vjerovati s kim treba snimiti duet. Sam Tony je inicirao tu saradnju, očaran njenim glasom i načinom na koji izvodi svoje pjesme, te je to bio tek tračak nade za još jedan oporavak. Nažalost, Amy će preminuti od trovanja alkoholom 23. jula 2011. u 27. godini. Gorak kraj Kapadia čini sentimentalnim taman toliko da vam izmami suzu u oku.

Za igrano ostvarenje, film Back to Black dosta toga izostavlja, ali opet oni koji žele sušte činjenice, trebaju pogledati dokumentarac Amy.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje