Piše: Sead Vegara

Iako je 27. Sarajevo Film Festival završio prije nešto više od dvije sedmice, potpisniku ovih redova pred očima još prolaze kadrovi iz dokumentarnog filma Bato. Čast da otvori ovogodišnji program BH filma dobio je upravo dokumentarac Bato o jednom od najčuvenijih i ponajboljih bh. i ex yu filmskih autora, reditelju Bahrudinu Bati Čengiću. Nastao kao plod dugogodišnjeg zalaganja i truda perspektivnog i relativno mladog bh. reditelja Mirze Pašića, i to kao njegov diplomski rad na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Bato je zaista zaslužio da se nađe u Takmičarskom programu dokumentarnog filma ovogodišnjeg 27. SFF-a.

Bato; režija: Mirza Pašić; 2021.

Razlog zbog kojeg se Pašićev dokumentarac nije našao u Takmičarskoj selekciji ostaće poznat samo selektorici Radi Šešić. Jer, pored činjenice da je svoje mjesto u konkurenciji našao uradak o Želimiru Žilniku, još jednom od rediteljskih asova crnog talasa, Bato, ne samo da posjeduje potrebni kvalitet, koji je i iznad prosjeka, pogotovo još što je riječ o diplomskom radu (što je možda i kumovalo neselektiranju filma u smotru najboljih), ostavio je žal za nepriznavanjem samog Mirze Pašića, te njegovog djela o osebujnom bh. reditelju.

Koliko je Bato detaljan portret reditelja iz naslova, u onoj količini kolikoj je Pašić odlučio da se bavi likom i djelom Bate Čengića, nekima će možda i zasmetati odsustvo nekih ostvarenja iz njegovog opusa. Ali, to je upavo umjetnička sloboda koju je sebi Pašić dopustio i na koju ima apsolutno pravo. To je njegov film, o njegovom profesoru, i on ima pravo da ga snimi i struktuira kako on želi i hoće, te kako se njemu najbolje čini i izgleda.

Ustaljeni koncept dokumentarca sa „glavama koje pričaju“ reditelj Pašić uspijeva da izdigne na viši nivo, koncipirajući arhvske izjave samog Čengića sa onima nekih njegovih saradnika (pisac Bora Ćosić), kao i priznatih ljudi iz struke (filmski historičar Nebojša Jovanović, pisac i scenarista Abdulah Sidran, reditelj i producent Ademir Kenović, scenaristkinja Elma Tataragić, reditelj Faruk Lončarević, dramaturg Almir Imširević...), dodavajući i potcrtavajući teme i ideje sa insertima iz njegovih filmova.

Kao gotovo svi jugoslavenski i bh. filmski reditelji, Bato Čengić se kalio radeći dokumentarce, dokazavši se prvo na tom polju, da bi onda kao svoj dugometražni prvijenac snimio jedan od najupečatljivijih dječijih filmova, Mali vojnici (1967), koji takvo kreditiranje zaslužuje samo prema svojim protagonistima, a ustvari je film o ozbiljnoj temi. Nakon toga snima filmove Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji (1971) i Slike iz života udarnika (1972), samo da bi završio „bunkerisan“ i zabranjen.

Vratiće se 1990. sa celuloidnom adaptacijom djela Branka Ćopića Gluvi barut, a agresiju na BiH će provesti u Sarajevu neumorno snimajući i hronologizirajući zlokobnu svakodnevnicu – dokumentarac Mona Lisa iz Sarajeva. Pašić optimistično i proročanski, dokumentarac završava sa Batinom izjavom: „Bosna je imala, Bosna ima i Bosna će imati značajne, a talentovane sigurno, filmske stvaraoce koji će nastaviti ono što smo mi radili kao generacija.“