Piše: Nisad Selimović

Nauči čovjek svašta prateći ovaj SFF. Kroz godine, haman pa i dvije decenije štošta se promijenilo, nove stvari su inaugurirane, a stare su otišle u penziju. Konstanta je, kao i na valjda svim filmskim festivalima, da, koliko god dobri selektori i direktori bili, uvijek ćete imati šaren izbor filmskih djela. Što se tiče ovogodišnjeg Takmičarskog programa, da me je neko jučer pitao rekao bih da je iznimka od pravila i da su svi odreda filmovi isti, dosadni i bez ikakve pametne poruke, da ne spominjem filmski jezik, rediteljski usud ili kompleksne dramaturgije.  Naravno, takvo što nikada nije lako ustvrditi, pa nećemo ni sada, posebno nakon dva filma prikazana jučer. Jedan dolazi iz Bugarske, drugi iz Crne Gore. Prvi je svježe ovjenčan Zlatnim leopardom u Locarnu i zove se Bezbožnica, bugarske autorice Ralitze Petrove. Glavna glumica iz ovog filma, na kojoj inače i počiva sva radnja, također je osvojila glavnu nagradu na ovom festivalu. Za šta? Pa prvenstveno za film koji ima jasan autorski pečat, te kroz jednu vrlo ličnu dramu donosi i prilično širu priču o cijelom postkomunističkom životu u Bugarskoj.

Bezbožnica; režija: Ralitza Petrova; uloge: Alexandr Triffonov, Irena Ivanova, Dimitar Petkov, Ventzislav Konstantinov, Ivan Nalbantov, Ivanka Gorshinina, Petra Elenkova; 2016.

Taj život mnogo liči na naš, ako ga gledamo sa ove često apatične strane. Tonovi su sivi, a građevine baš kao i ove zaostale iz bivše države u nas. Na licima ljudi je jad i čemer, ne smiju se kao da je apokalipsa iza ćoška, a protagonistkinja Gana kroz cijeli film ima potpuno zaleđeno, bezizražajno lice. Ona radi u domu gdje se brine o starim i iznemoglim, a u slobodno vrijeme prodaje njihove lične karte na crnom tržištu. Ostatak njenog života je čisti neuspjeh, čak ni seks sa partnerom (u krevetu i kriminalu) joj ne ide od ruke. Ali ona ne mari, nizašta ne mari u životu.

Ipak, iako zvuči kao potpuno dosadno i bezizražajno djelo, kroz crkvenu muziku koja tek na trenutak razgaljuje Ganin život, i film dobija jedan poseban tonalitet, jednu poetsku dimenzije pa pomalo, ponekad, povuče na Von Triera. Sve je sivo, sve tone, ali nekakva sreća je pa tone... ako to ima ikakvog smisla. Petrova je znala što čini i na jedan osoben način je to pretočila u djelo – upravo ono što je nedostajalo svim filmovima prikazanim ranije (osim rumunskih Pasa).

Drugi film prikazan sedmog dana festivala bio je crnogorski Igla ispod praga Ivana Marinovića. U duhu romana Ante Tomića i inspirisan istinitim događajima, film govori o svećeniku koji se bori protiv cijelog sujevjernog sela, uz nizove urnebesnih situacija. Klasična „priobalna“ komedija bila je odlično osvježenje publici umornoj od učmalih tema.