Za 119 godina, koliko je prošlo od kratog dodira usana miss Irwin i njegog udvarača, u nijemom Heisovom filmu Poljubac, velike tehnološke promjene su zahvatile filmsku industriju: zvuk, boja, specijalni efekti, digitalna obrada. Ali, čini se da su velike promjene zaobišle dežurnog cenzora koji smatra nemoralom svaki pokušaj (nad)realističnog i umjetničkog tretiranja društvene realnosti. On je pas čuvar imaginarne prošlosti, koja je u njegovoj percepciji bila bolja, etičnija, moralnija od apokaliptične sadašnjosti. Time historija cenzure erotskih scena na filmu dobija sociološko i psihološko značenje, koje nadilazi sam filmski medij.
Cenzurisanje, kao i moral, stvar su vremena, mjesta i politike. Ono što je šokiralo cenzore krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, današnjem prosječnom konzumentu se čini naivno, smiješno, zabavno. U knjizi „Milion i jedna noć“, Terry Ramsaye prenosi jedan članak Herberta S. Stonea u kojem se ovaj obrušio na prvi filmski poljubac 1896. godine:
Vjerovatno ste zapazili poznati poljubac, koji je miss May Irwin dala izvjesnom gospodinu Johnu C. Riceu i koji joj je on uzvratio. Oboje nisu fizički atraktivni i spektakl njihovog produženog prijanjanja usta o usta teško je bilo podnositi. To bi u prirodnoj veličini izgledalo ružno, a kamo li povećano na gargantuovske proporcije i ponovljeno tri puta, neukusno je do krajnje granice. Sva finoća i šarm Miss Irwin nestali su i predstava je postala gotovo odvratna u svojoj naglašenoj vulgarnosti. Takve stvari trebaju intervenciju policije.
(Zorislav Ugljen: Erotika na filmu, Publicistička biblioteka „Studija“, Zagreb, 1976.)
Pored kritikovanja poljupca Stone kritikuje i veličinu slike, jer je intimnost u gro-planu bacila u očaj viktorijance da skrenu pogled i misli od tih „neugodnih“ i „nedostojnih“ stvari od kojih je teško pobjeći u zamračenoj kino dvorani, gdje su sva svjetla skoncentrisana na platno koje magnetski privlači pogled. Budući da umjetnosti reže duboko u tradiciju i konvencije, te stvara (nad)realističnije forme, (nad)realističnije koncepte, oni koji smatraju seks kao nešto nečisto i dostojno prijekora, oni koji su patološki skloni da kruto interpretraju moralnost osjećaju ovu prijetnju. Stoneovo zaziranje od poljupca je ekvivaletno onoj zazornosti koju pominje Kristeva. Zazorno obrazuje rascjep ili provaliju na granici subjektivnosti, koja prijeti da proždre individuu kada je njen identitet ugrožen. Krucijalni aspekt zazornog je, međutim, u tome što ono nikada ne može biti u potpunosti uklonjeno ili odstranjeno iz subjekta ili društva;
Zazorno, istovremeno, i prijeti i doziva. Podstiče, uznemirava, opčinjava želju.
(Julia Kristeva: Moći užasa, „Naprijed“, Zagreb, 1989.)
U neopravdanom bijesu i uz čvrstu podršku grupe istomišljenika oni stupaju u agresivnu borbu protiv filma koji ih je zagolicao. Zato siroti Stone u grču doziva policiju koja bi trebala intervenisati. U dinamici društva cenzori neprestano vode akciju da bi odbranili vlastite neprirodne moralne standarde i da bi održali svoju romantičnu viziju moralne prošlosti, koja nikad nije postojala. Ili, koja je postojala samo u prisilno ograničenim/ kontroliranim/izolovanim zajednicama. Cenzura je bila vodilja filmmakerima za kreiranje komercijalnosti, tako da su oni vješto žonglirali između cenzora i želja publike gladne krvi i mesa. Najstari američki filmovi imaju naslove koji indirektno impliciraju na opscesno na pr. „Kako je Bridget servirala nezačinjenu salatu“ ili „Šta je vidio čistač cipela“ (A vidio je gležanj jedne dame, koji ga je toliko uzbudio da je razmazao pastu za cipele po hlačama gospodina kojeg je usluživao.) Posebno su bili popularni filmovi koji su upućivali na skidanje: „U garderobi“, „U njenom budoaru“, „U budoaru moje gospođe“, „Kod maserke“, „Nevjestina soba“. Ali, u tom periodu skidanje na filmskom platnu nije nikad išlo dalje od košulje. Europski filmovi bili su nešto slobodniji: „Svlačenje modela“, „Lijeganje nevjeste“, „Lijeganje Yvette i Pierreusa“, „Ženska svlačenja“. Na pr., u filmu „Buha“ zvijezda“ kazina lovi buhu u naborima odjeće, dopuštajući da joj se povremeno vide dijelovi tijela, ali nikad cijelo.
Kad su projekcije postale masovne, raširile po američkim najsiromašnijim četvrtima, stekle su status kakav imaju i krčme. Viktorijnska dječica su ih nazvali „jeftine predstava za jeftine ljude“. Gledanje filma poput piva je koštalo 25 centi. Odgovor na pitanje zašto su baš radnici bili najmasovnija publika u kinima krije se u kapitalističkoj ideologiji o kojoj govori Foucalt, gdje je „seksualnost potrebno zauzdati i upregnuti u rad za sustav“. Kada je nešto tako dugo pod utjecajem represije, kada je potisnuto, prisiljeno na zabranu, nepostojanje i šutnju, onda se javlja potreba za prekoračenjem, pa se gledanje erotskih filmova (u ovom slučaju zabranjenog) smatra određenom supstitucijom kršenja zabrane, vraćanje potisnutoj prirodi. Ti filmovi zasnivaju se na naturalističkom zanimanju čovjeka za zločin i sex. Nakon Pljačke voza (1903.) filmmakeri su shvatili da priče o poduhvatima kriminalaca pomiješane sa alkoholom i naznakama sexa pune kina. Kina su bila rezervisana za radnike i imigrante, a pozorišta za samozvani „pristojan svijet“. U kratkom razdoblju od 1904. do 1906. nekoliko francuskih studija snimilo je pornografske filmove koji su skupljeni u katalog „Objesne stvari pikantne prirode“:
Djevojke u kadama slobodno su pokazivale i milovale svoje draži, plivale nage u ukrašenim basenima ili se senzualno izvijale u svojim krevetima u očekivanju posjeta Vaselinusa, sladunjavog junaka koji se neprestano pojavljivao u seriji pikantnih plastiša proizvodnje Pathe.
(Mišel Fuko: Volja za znanjem, Istorija seksualnosti I, „Kerpos“, Beograd, 2006.)
Policija je 1905. godine zaplijenila te filmove, ali zahvaljujući prvim piratima oni su sačuvani do danas. Najveći tadašnji francuski producenti Pathe i Gaumount popustili su pred protestima štampe i sveštenstava, pa su iz svojih kataloga 1907. izbacili erotiku. Nakon prikazivanja filma Velika pljačka (1907.), ukraden je jedan automobil. Tada su vlasti Chicaga izdale naredbu policiji da pregledaju filmove prije njihove prve projekcije. Godinu dana kasnije i gradonačelnik New Yorka George B. McClellan pokrenuo je pitanje javne sigurnosti u kino dvoranama. Odlučeno je da se sva kina zatvore do daljnjeg, što je izazvalo javni protest producenata, vlasnika kino dvorana i naroda. Kina su otvorena, ali su zauzvrat morali obećati da će surađivati sa novoosnovanim Nacionalni odbor za cenzuru filmova pod pokroviteljstvom Narodnog instituta koji će kasnije desetljećima kontrolisati filmsku industriju. Prvi državni zakon o cenzuri izglasan je 1911. u Pensylvaniji. Pensilvanijski odbor bio je poznat po svojim pretjeranim revizijima i čišćenju. U staroj crkvu bilo je smješteno šest platana gdje su tri službenika cenzorskog odbora pregledala paralelno pregledala 3000 do 6000 kilometara filmske vrpce. Švedska je uvela cenzuru 1911., Britanija 1912., Danska i Norveška 1913. godine.
Borba filmmakera, znatiželjne publike i cenzora traje još i danas. Možda najbolji primjer za to je film Von Trirera Nymphomaniac čiji trailer je prvo zabranjen na YouTubu, a potom su projekcije zabranjene u turskim i rumunskim kino dvoranama. U Turskoj film je zabranjen po odluci komisije Ministarstva kulture, pod dirigentskom palicom konzervativne vlade premijera Recepa Tayyipa Erdogana. Turski umjetnici su izrazili javno negodovanje povodom zabrane. Tako je Nuri Blidge Ceylan izjavio:
Odlučno osuđujem zabranu 'Nimfomanke' kad u Turskoj postoji ograničenje po dobi u kinima.
Film je izazvao kontraverze i u Rumuniji. Nacionalni centar za kinematografiju nekoliko dana prije prikazivanja filma saopštio je distributerskoj kući "Independent film" da će Nymphomaniac II dobiti oznaku IM 18 XXX, što znači da će biti zabranjen za mlađe od 18 godina i širu publiku. Ali, budući da je to bio jedini slučaj cenzure u Europi „Independent“ se žalio na ovu odluku, pa je film ipak prikazan. Utjecaj (pokušaja) cenzure na gledanost filma je ogromna, jer publika se uvijek može namamiti na kupavanje ulaznica marketinškom propagandom da film nudi nešto neviđeno. Čak i u 2014., kad nas od kolekcije porno filmova dijeli samo jedan klik na download, distributeri Van Trierovog ostvarenja su marketinškim trikovima uspjeli izmanipulisati prosječne gledatelje željne „akcije“ da pohrle u gomilama u kina, što govori da je represija nad seksualnošću u društvima itekako prisutna.
Objavljeno na portalu exyuvoice.ba