Piše: Sead Vegara
Kada naposljetku privedete gledanje filma Čuvari formule (2023) jasno vam je kao dan zašto se film Dragana Bjelogrlića, baš poput njegovog ostvarenja Toma iz 2021, ovjenčao Nagradom publike 29. Sarajevo Film Festivala. U Tomi Bjelogrlić je bespoštedno igrao na kartu emocije, dok u Čuvarima formule ide i dalje, te znalački vodi radnju svojevrsnog dramskog trilera prošaranog emotivnim i srceparajućim scenama (namjerno ne navodimo o kojim scenama je riječ, jer je zaista predivno iskustvo otkriti to svako za sebe). Moglo bi se reći da je “Bjelogrlić glumac“ stasao u jedinstvenog “Bjelogrlića reditelja“.
Guardians of the Formula; režija: Dragan Bjelogrlić; uloge: Radivoje Bukvić, Ognjen Mićović, Alisa Radaković, Jovan Jovanović, Alexis Manenti; 2023.
IMDb rejting: 8.6/10
Režiji pristupa sa glumačke strane, što se jasno očituje u radu sa glumcima, koji je izvanredan, kako sa francuskom ekipom tako i sa onom “domaćom“, ali je jasno izražena i ona rediteljska zanatska vrlina. Bez pretjeranog eksperimentisanja u režiji i komplikovanja naracije, Bjelogrlić pokazuje da se na njega kao reditelja može još mnogo računati, dok se kao glumac već odavno dokazao i dokazuje se sa svakim filmom i ulogom ma koliko mala bila.
Priča filma Čuvari formule temeljena je na istinitim događajima i urađena je po motivima romana “Slučaj Vinča“ Gorana Milašinovića. Ali se kao i svaka priča bazirana prema stvarnim događajima “treba pod moranje“ uzeti sa zrncem soli. Mnogo štošta je u filmu izmaštano dramaturgije radi, ali okvirna priča o četvero Jugoslavena koji su bili izloženi radioaktivnom zračenju, a koji dolaze u Pariz na liječenje, centralni je nosivi stub kompletnog filma. To i nastojanja francuskih ljekara da uspiju u tada po život opasnom procesu presađivanja koštane srži, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća i to u jeku hladnog rata.
Jugoslavenski tim naučnika predvođen profesorom Dragoslavom Popovićem (Radivoje Bukvić) i troje studenata, Životom (Ognjen Mićović), Rosom (Alisa Radaković) i Radojkom (Jovan Jovanović), usred tajnog eksperimenta u Institutu u Vinči, koji krene u pogrešnom smjeru, završiće ozračeni, a naredbodavci će ih dopremiti u Pariz na liječenje. Francuzi će isprava nevoljno prihvatiti pacijente, prvenstveno doktor Georges Mathé (Alexis Manenti), koji prefereira da ga zovu profesorom, i to zbog svog stava o nuklearnom oružju. Sama želja za životom mladih Jugoslavena, kao i posvećenost profesora Mathéa da uspije u onom što je samo eksperimentisao na miševima, a to je presađivanje ljudske koštane srži, biće osnovni pokretač radnje. Ubacivanje flešbekova koji daju uvid u radnju do kritčnog momenta u priči, a to je sami incident sa zračenjem, gotovo pa savršeno su uklopljeni i prepleteni u filmu.
Svi glumci u filmu su na zavidnom nivou iznijeli svoje uloge, te nema niti jednog imalo lošeg performansa. Prvi među jednakima ipak je Radivoje Bukvić, čiji je performans utoliko uvjerljiv da bukvalno nikoga drugog ne biste mogli zamisliti u njegovoj ulozi. “Filmove pravim za publiku, za ljude iz mog okruženja, komšije, onih kojih se te teme tiču, a ne mislim na neki imaginarni žiri svetskih filmskih festivala“, izjavio je Bjelogrlić, te jasno stavio do znanja o kakvom se filmašu radi.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
