Piše: Nisad Selimović
Uvijek je lijep povod odlaska u kino gledanje domaćeg filma. U siromašnoj kinematografiji (produkcijski) kao što je naša, to i nije odveć slučaj, pa samim tim povod dobija još i više na težini. Namik Kabil, 40-godišnji filmski stvaralac, koji je znanje sticao na kalifornijskim sveučilištima, postao je poznat kada je Ademir Kenović odlučio njegov scenario (koji je želio i režirati) dati u ruke Pjeru Žalici, nakon čega je nastao minimalistički avlijski film Kod amidže Idriza. Nakon toga, Kabil snima hvaljeni dokumentarac Informativni razgovori, osvaja Srce Sarajeva i kreće u avanturu zvanu prvi dugometražni film. Film je imao zapaženu premijeru u Veneciji i onda se našao pred najgorim sudom – domaćom publikom.
Čuvari noći; režija: Namik Kabil; uloge: Vahid Piralić, Milan Pavlović, Haris Alić; 2008.
IMDb rejting: 5.3/10
A sudeći po mlakom pljesku nakon premijere te inertnosti publike ka razgovoru sa akterima i autorom filma, taj sud i nije odveć pozitivan. Ako je Kod amidže Idriza bio minimalistički ustrojen film, onda su Čuvari noći eksperimentalna nano-forma tog ustroja. Po mnogo čemu, ovaj film je u najmanju ruku neobičan, za laičku publiku. Obzirom da se radnja dešava u dva prostora tokom jedne noći, dijaloga i nema previše, a bit filma potrebno je izvući iz pauza tih dijaloga, onih neobjašnjenih pokreta i nedorečenosti kroz koje dva glavna junaka, Brizla (Milan Pavlović) i Mahir (Vahid Piralić) prolaze dok čuvaju dva susjedna poslovna prostora.
Naizgled su problemi očiti – Mahir ima fizičke boli, ili misli da ima, dok Brizla prolazi kroz krizu identiteta. Tu je i treći lik, ratni veteran, koji suštinski i nema veliku ulogu, sem da nam kroz malu digresiju od glavne priče pokaže i dokaže da se nalazimo u zemlji koja boluje od mnogo više rak-rana nego što to može podnijeti. A opet, sve je u glavi, kako to kaže jedan od glavnih likova... Kabil je imao jasnu ideju ali su na žalost očiti njegovi problemi u sprovođenju iste u djelo. Film je prilično dosadan, iako se tu radi o vrlo dubokim stvarima koje tjeraju na razmišljanje, više no što bi nam trebala pokazivati dešavanja na platnu. Ipak, poticaj ka razmišljanju nedostaje, kvalitetan dijalog ili neki očit zaplet. Tu je film nedosljedan i pada kao forma. Mahir odlazi i vraća se iz hitne, i sve mu je jasno. Kako je on došao do saznanja, ne znamo, baš kao što ne znamo kako gledati Kabilov film. Kao neku kvazi-katarzu jer govori o stvarima koje su dovele do dešavanja u filmu a kojima lično nije prisustvovao, ili kao psihološki tretman iz kojeg se dade izvući tek jedan jasan zaključak: Naš narod je nevjerovatno jadan, patetičan i nadasve tupav. I onaj na platnu i onaj ispred njega kojemu ništa nije jasno dok se kamera poetično pomjera po salonu namještaja (inspirativniji dijelovi filma), i smije se na kafanske dijaloge (još uvijek).
Zar uostalom, ne govori dovoljno o stanju domaće filmske industrije, činjenica da uporno najkvalitetnije uloge, nositelja filma, nose naturščici koji nikad nisu vidjeli filmsku kameru uživo, kao sjajni Vahid Piralić. Možda je vrijeme da prepustimo i baratanje istom nekome ko ne zna čemu ona služi...
