Piše: Marinela Domančić
Starac Emin bori se da od sječe sačuva šumu za koju se brine cijeloga života. Devetogodišnji Ali, koji čezne za muzičkim satom, dobija zadaću da 40 dana ne razbije jaje koje mora nositi u džepu ako želi da mu otac ispuni želju. Tvornički radnik Safet po ko zna koji put pada na prijemnom ispitu za fakultet. To je stanje koje zatiče Muzafer u rodnom domu i kojim Nuri Bigle Ceylan započinje svoj treći film koji je proglašen najboljim film 2000. godine u Turskoj i dobio FIPRESCI nagradu i nagradu publike na Internacionalnom filmskom festivalu u Istanbulu iste godine.
Mayis sikintisi (Majski oblaci); režija: Nuri Bigle Ceylan; Uloge: Mehmet Emin Ceylan, Muzafer Ózdemir, Fatima Ceylan, Mehmet Emin Toprak, Muhamed Zumbaoģlu; 2000.
IMDb rejting: 7.5/10
Ako vas jednostavna priča o filmotvorcu Muzaferu koji iz Istanbula dolazi u rodno selo kako bi svoju obitelj privolio da glumi u njegovom filmu ne bude suviše dojmila, to će sigurno učiniti prelijepi dugi kadrovi seoskog okuženja. Nježno i suptilno kamera se dugo zadržava ne samo na markantnim licima seoskih ljudi nego i na sitnim detaljima koje na prolaznik najčešće ne obraća pažnju. Oko kamere se odmara na hrastovom lišću koje treperi na povjetarcu, skoku žabe sa lopočevog lista u vodu, sunčevim zracima koji probijaju kroz sićušne rupice na listu, travi koja se povija pod naletima jakog vjetra, bistroj vodi potočića, prekrasnom polju suncokreta, dimu koji leluja, namreškanoj površini vode, odrazu staračkog lica u prozirnoj vodi i, naravno, majskim oblacima. Liričnost i poetika ovog filma nadahnjuju ljepotom i smirenošću.
