Piše: Sead Vegara

Raditi prvo kao scenarista u mjestu zvanom Hollywood donosi, kao i svaki drugi posao u tvornici snova, određene beneficije. Plate jesu male, ali ipak imate onaj smiješni izraz ponosa na licu svaki put kada se češće na uvodnoj, a rjeđe odjavnoj špici, pojavi vaše ime i prezime – written by (napisao) ili screenplay by (scenario). Mnogi danas slavni glumci su počinjali upravo kao scenaristi. Za Jacka Nicholsona se smatralo da je vraški dobar scenarista; Sylvester Stallone se pokušavao probiti u veliku ligu sa scenarijem za Rockya pod uslovom da igra naslovnu ulogu i istrajao je u tom naumu, te ga je ta uloga katapultirala u sami holivudski vrh... I jedan i drugi će poslije režirati, Nicholson doduše manje od Stallonea. A kada je riječ o scenaristima koji su se kalili pišući i nakon toga uskočili u rediteljsku stolicu Frank Darabont može poslužiti kao primjer uspješnog scenariste/reditelja. Darabont je počeo nekad u osamdesetim da bi i dobar dio devedesetih smišljao pustolovine mladog Indiane Jonesa u istoimenom TV serijalu. Sve do 1994. kada je adaptirao novelu Stephena Kinga „Rita Heyworth and the Shawshank Redemption“ u scenarij za film pod nazivom Iskupljenje u Shawshanku i istodobno ga učinio svojim rediteljskim debijem. Ne samo da je snimio po IMDb-u jedan od najboljih filmova svih vremena, iako ima onih koji mu ne prizanju rediteljsko umijeće, već je bio nominovan i u sedam kategorija za prestižnog Oscara, ali nije osvojio nijednog. Upravo je način na koji je Darabont napravio uvodnu špicu sa ispisima filmske ekipe gotovo identičan i kod filma Danny Collins reditelja Dana Fogelmana, koji je godinama brusio zanat scenariste na filmovima Crazy, Stupid, Love. (Ta luda ljubav), Tangled (Vrlo zapetljana priča), Last Vegas (Legende u Vegasu), a sada je prešao u reditelje.

Danny Collins; režija: Dan Fogelman; uloge: Al Pacino, Annete Bening, Bobby Cannavale, Jennifer Garner, Christopher Plummer; 2015.

IMDb rejting: 7.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 78%

U Shawshanku lik kojeg tumači Morgan Freeman (Red) ulazi kroz vrata od rešetaka koja se polako otvaraju da bi se na slici ispisalo ime reditelja i scenariste – Franka Darabonta, dok u Dannyu Collinsu naslovni lik u interpretaciji Ala Pacina također ulazi u prostor, samo što je sada riječ o svjetlima obasjanoj pozornici i onda se ispisuje ime Dana Fogelmana, scenariste i reditelja. Kada je Darabont snimao svoj film način na koji se predstavio svijetu sa takvom uvodnom špicom reflektuje i sve njegove „porođajne muke“, stremljenja ka toj uzvišenoj profesiji reditelja u Hollywoodu – iz mraka kroz rešetke, a Fogelman u današnjem vremenu – sa svjetlima reflektora i aplauzom. Filmovi se zaista ne mogu porediti, niti rediteljski i scenarsitički rad, te je ovaj silni uvod iskorišten u svrhu pravljenja neke čudnovate analogije i samog uvoda radi. Nema se puno šta progovoriti o filmu Danny Collins, barem ne onih loših stvari. A dobrih, možda više solidnih i simpatičnih, ima napretek.

Pacinov Danny Collins je ocvala rock zvijezda, ogrezla u alkoholu i drogi, koja puni dvorane svojim starim fanovima sve do trenutka kada mu za rođendan menadžer Frank (Christopher Plummer) pokloni nešto što će ga natjerati da preispita svoj dosadašnji život i karijeru. A to „nešto“ je ni manje ni više nego pismo koje mu je 1971., na početku njegove muzičke karijere, napisao niko drugi do veliki John Lennon. Danny će obustaviti turneju, doletjeti u New Jersey, odsjesti u hotelčiću daleko ispod njegovog renomea i pokušati da se poveže sa svojim sinom Tomom (Bobby Cannavale) kojeg nikad prije nije vidio.

Priča o pronalaženju svrhe u životu (pod stare dane) i iskupljenju/pomirenju sa članovima porodice možda i nije ništa novo, ali način na koji je to reditelj Fogelman u svom scenariju prizvao na celuloidnu traku, sa zaista velikom i izdašnom pomoću samog Pacina, Cannavalea, Plummera i Annete Bening u ulozi menadžerice hotela, kao i Jennifer Garner u ulozi trudne supruge Cannavaleovog Toma, jeste ono zbog čega vam se i automatski dopadne film. U kompletnoj glumačkoj ekipi računajući i epizodiste nema niti jednog glumca/glumice koji su mašili u svojim performansima. Izgleda tako jednostavno snimiti film kada imate dobre glumce koji će iznijeti scenarij, a još kada je riječ o simpatično lijepom napisanom scenariju onda zasta ne možete omanuti. Al Pacino nije imao kvalitetne uloge decenijama, možda još od filma Heat (Vrućina) Michaela Manna, mada su kritičari zaista hvalili njegove performanse u dva prošlogodišnja filma: The Humbling Barrya Levnisona i Mangleghorn Davida Gordona Greena. Samo što ti filmovi još uvijek nisu dospjeli do šireg auditorija. Prikazani su na festivalima, a kino premijera se još uvijek isčekuje. Svakako da je Pacinova uloga u Dannyu Collinsu nešto na što mora biti ponosan jer ga je konačno vratila na staze stare slave.

A da stvar bude još bolja, „pravi“ Danny Collins postoji samo što je riječ o Steveu Tilstonu, britanskom folk-pjevaču koji je 2005. primio pismo od Johna Lennona u odgovoru na njegov intervju kada se u svojim dvadesetim požalio da bi komercijalni uspjeh mogao pokvariti njegov pristup muzici i umjetnosti. Lennon mu je pročitavši intervju napisao pismo koje je došlo do Tilstona decenijama poslije, a angdota je poslužila Fogelmanu da skroji scenarij za film, naravno dajući si na slobodu da doda svašta nešto kako bi ispričao priču o iskupljenju i davanju druge šanse.