Piše: Nisad Selimović
M. Night Shyamalan nije režirao ovaj film. Nije za njega napisao ni riječ scenarija, iako nas reklama navodi da pomislimo kako je u realizaciju upleo svoje prste. Namjeran je to marketinški trik distributera, jer ruku na srce, njegovo ime je mnogo zvučnije no ime Johna Ericka Dowdlea, aktuelnog redatelja Đavola, horor trilera smještenog u jedno klasično klaustrofobično okruženje – obični lift. Gospodin iza kojeg su hitovi Šesto čulo i Misteriozni znakovi (između ostalih), tek je autor originalne priče koja je prethodila filmu, i na tome se njegov angažman završava ovdje. Autor scenarija je Brian Nelson, vrlo talentovani pisac koji nekad ima nesreću da radi na populističkim serijalima (JAG), ali koji je i svoje sklonosti ka malo kreativnijim radom iskazao na filmu Gorki slatkiš (Hard Candy).
Đavo; reditelj: John Erick Dowdle; uloge: Chris Messina, Logan Marshall-Green, Jenny O'Hara; 2010.
IMDb rejting: 6.3/10
Rotten Tomatoes rejting: 52%
Đavo je priča o ljudskim grijesima i kazni koja slijedi, ispričana kroz jednu modernu trilersku postavku, ali sa prilično očitom porukom – ono što je inače odlika i Shyamalanovih filmova, ali u jednom zatomljenom maniru. Ovdje je sve jasno i ništa nema preneseno značenje. Film čak ima i skoro-pa-naratora u vidu prestrašenog Meksikanca koji jedini vjeruje u ono što se stvarno dešava, i svako malo nam pojasni čega smo mi to u stvari svjedoci ovdje.
Film počinje samoubistvom, skokom sa višekatnice. Dok detektivska ekipa na tlu pokušava spojiti kockice nesretnog događaja, u liftu iste zgrade zaglavi se pet ljudi. Naizgled svakodnevna situacija, ali biće vrlo jasno da nije tako čim nestane svjetla u liftu. Naime, nakon svakog pada napona, po jedna osoba nasilno i brutalno umire, uz čudne i zastrašujuće zvukove. Sumnje počinju sijevati od jednog do drugog putnika, sve dok ne ostane samo jedan živ. Koga će on optužiti? Policija je sklona realnom, ali nerealno je drugo ime svega što um M. Nighta proizvede, tako da je potrebno spremiti se za jedan oštar preokret u radnji, iznenađujući twist, pravu javnu tajnu koju je otkrila i sama krilatica filma – “Jedno od njih nije ono za što se predstavlja”.
Đavo zaista nije loš film u svome načelu. Triler u potpunosti posvećen okvirima žanra, sa horor elementima. Vrlo dobar glumački angažman, posebno od strane Chrisa Messine (detektiv), daje filmu životnost, a angažirana Dowdleova režija ulijeva poletnost i drži vas uglavnom na rubu suspensa. Ali, glupošću distributera i otkrivajući glavne pokretače radnje čak i na samom plakatu, uništen je užitak neizvjesnosti, ili drugim riječima rečeno, izgubljen je smisao i suština trilerskog žanra. S tim na umu, teško je i uživati u onome što je dobro ovdje, jer uvijek u pozadini čekate kada će se pojaviti nečastivi, i u kojem obliku će šejtan zapodjenuti taj elevator.
A kada se to desi, i nije neki twist, što opet ide na dušu, da se vratimo na početak priče, gospodina iz čijeg uma je ovo sve proizašlo. Shyamalan je definitivno opsjednut mističnim religioznim porukama, koje uporno prelijeva u svoje filmove a evo svjedoci smo da su sada i drugi zaraženi istom magijom. Šesto čulo je bio sjajan film, sve ostalo je pomalo, kao klizište nakon svake kiše, klizilo niže i niže na ljestvici autentičnosti i intrige. Teško je sjajiti godinama istim intenzitetom, i teško je povjerovati da će bilo šta što ima poveznice sa imenom ovog autora indijskog porijekla imati neki poseban kvalitet u budućnosti. Kakve li ironije, marketinški trik se okrenuo protiv svojih tvoraca i opalio ih po glavi. Toga ćemo tek da budemo svjedoci.
