Piše: Sead Vegara

Zli jezici po internetu omaložavaju najnoviji uradak digitalnih lutkara iz Pixara koji nosi naziv Elemental (Elementi, 2023). Da nisu u pravu u to ćete se uvjeriti nakon samog uvoda u priču. Svo šarenilo animacije, izazovnih višedimenzionalnih likova i situacija u kojima se nađu, sve to je dokaz da čarobnjaci CGI animacije nisu izgubili svoj magični dodir. Reditelj i jedan od kreatora priče za Elemental, digitalni lutkar Peter Sohn, debitovao je za Pixar sa čarobno-prelijepim kratkim CGI animiranim Partly Cloudy (2009). U priču ingenioznog ostvarenja Partly Cloudy utkana je legenda o rodama koje donose djecu, samo sa preslatkim i predivnim objašnjenjem. Rode odlaze u Zemljinu stratosferu gdje “ljudi oblaci“ stvaraju bebe od samog zraka udahnjujući im život. Svoj prvi dugometražni CGI animirani film The Good Dinosaur predstavio je publici 2015. samo da bi doživio totalni fijasko. Iako je animacija bila na zavidnoj razini, priča i karakteri su bili ispod Pixarovog nivoa, te je Sohnu dugo trebalo da se oporavi od posljedica koje je ostavio film.

Animirana romantična komedija

Tek osam godina nakon box office flopa Dobri dinosaur, razočarenja koje je ostavilo gorak okus na filmofilskom nepcu, Sohn se vraća sa svojevrsnom CGI animiranom romantičnom komedijom Elementi. Inspiraciju za film Sohn je crpio iz vlastitog iskustva, svog i života njegovih roditelja, korejskih imigranata u New Yorku sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U centru priče postavljen je odnos između roditelja i djece, sve to protkano prstohvatom prelijepe priče koja ima elemente romantične komedije.

Riječ je o svijetu elemenata, redom vode, vatre, vazduha i zemlje, u filmu predstavljeni kao antropomorfna bića, koja obitavaju u Element Gradu. Elementi se ne miješaju, a premisa filma je upravo taj nemogući odnos; odnos između vatrene djevojke Ember (glas Leahe Lewis) i vodenog momka Wadea (glas Mamoudoua Athieja). Emberini roditelji su došli iz Vatrene Zemlje u Element Grad, dok je njena majka bila trudna, te su uprkos neslaganjima i ksenofobiji, uspjeli izgraditi život za sebe i održavati malu radnju u predgrađu. Ember je tako godinama radila u radnji, prodavajući sve moguće potrepštine, ali nikada nije naučla da kontroliše svoju narav. Iz jednog takvog incidenta, nakon što je “eksplodirala vatrom“, Ember će se sresti sa “vodenim“ Wadeom koji je u službi inspektora zapisao detalje o nepropisnoj gradnji i instalacijama u njihovoj radnji.

Od tog trenutka kreće nevjerovatna pustolovina u kojoj će se Ember i Wade polako, ali sigurno zaljubiti jedno u drugo, te naći svoj put u budućnost. Iako su iz skroz različita dva svijeta i to ne samo po elementma već i po staležu, Ember je iz radničke porodice, dok Wade dolazi iz privilegovane i bogate familije, uprkos svemu, ljubav će (pro)naći put.

Pomiriti zaljubljenike u animaciju

Uobičajeno je mišljenje da su animirani filmovi namijenjeni najmlađim ljubiteljima pokretnih slika. Svakako, u animiranim filmovima uživa i ogroman broj starijih ljubitelja animacije. Ali, uspjeti pomiriti te dvije grupe, najmlađih i onih starijih, pružiti im istovremeno ono u čemu će moći uživati i jedni i drugi, to – to su postigli tek rijetki autori nekad crtanih, a sada CGI animiranih pokretnih slika. Kao neprikosnoveni “igrači“ u svom poslu jesu digitalni lutkari iz Pixara na početku samostalni, a sada u sklopu Disneyjeve animacijske divizije. Oni su ti koji u svojim filmovima imaju savršenu notu dječijeg “zamaskiranog u odraslu odjeću“, onoga što će se svidjeti djeci, a odrasli se istodobno pronaći u tome, pod uslovom naravno da je to njihova “šoljica čaja“.

Filmski studio Disney, pod čijim će okriljem Pixar djelovati od 1995. pa sve do dana današnjeg i nadalje, pružio je priliku Pixaru da pokažu svijetu jednu novu vrstu animacije. I upravo ono što je Walt Disney učinio sa Snow White and the Seven Dwarfs (Snjeguljica i sedam patuljaka) davne 1937. godine, revolucioniziravši ručnu 2D animaciju, to isto su uradili i piksarovci sa Toy Story (Priča o igračkama, 1995), stavljajući akcenat na priču i karaktere, dok je sama realizacija – CGI animicija – nešto što cijelom poduhvatu daje novinu i iskru (plamen) originalnosti.

Grafitna olovka i papir

Ono što će vam priznati svi zaposleni u nekoj animacijskoj kompaniji, jeste da su kompjuteri i razni programi za animaciju sve samo sporedne, ali bitne stvari, i da su obična grafitna olovka i papir osnovni alati, te da sve polazi od ideje na papiru. Scene koje vidimo u gotovom filmu se animiraju u kompjuteru pristupom sličnim kao i kod lutkarskog pozorišta gdje imate likove koji se pokreću pomoću žica. Ono što u Pixaru znaju i praktikuju jeste prvenstveno (o)smišljena i originalna priča, jedinstvenih i autetntičnih likova čiji karakteri su izgrađeni u cjelosti u svakom pogledu, time sposobni da prema njima osjećamo empatiju.

U do sada 28 godina dugoj tradiciji Pixar će svake godine publici željnoj kvalitetnih i originalnih CGI animiranih priča pružiti priliku da uživaju u njihovim ostvarenjima. Od 1995. i Priče o igračkama Pixar će iznjedriti mnoštvo CGI animiranih bisera, samo ponekad, gotovo rijetko, fuliti, ali i ti promašaji su nešto što ostali animacijski studiji tek jedva mogu da dobace u vidu kvalitete. Biće tu bespotrebni, isforsirani nastavak Cars 2 (2011), snimljen samo zbog činjenice da je Disney na igračkama iz filma profitirao preko milijarde dolara, te pomenuti The Good Dinosaur. Ali, u Pixaru se ipak drže svojih postulata, a ti su da će snimiti nastavak tek onda kada budu imali kvalitetn(ij)u priču za ispričati. To se i desilo sa trećim dijelom Cars 3 (2017), te naravno sa svim nastavcima Priče o igračkama (1995, 1999, 2010, 2019), kojih ima upravo četiri.

Stvaranje duše

Bez neke lažne skromnosti, njihove celuloidno-digitalne animirane priče su protkane snažnim likovima koji vas u istom momentu tjeraju na smijeh i na suze, sjetu, tugu i radost. Sve najljepše i najbolje. Ono što piksarovci najbolje znaju jeste da ispričaju priču koja će vas u isto vrijeme nasmijati i ganuti do suza. Jedna takva, vjerovatno najbolja i najinspirativnija CGI animirana priča jeste njihov 23. po redu naslov, Soul (Duša, 2020) u režiji Petea Doctera. Sama postavka priče na nevjerovatan, neviđen način objedinjuje i daje svoje viđenje onoga što život čini vrijednim življenja.

Stvaranje Pixarove Duše poduhvat je kojim su digitalni lutkari uspjeli udahnuti život likovima tako istinski neprocjenjivom autentičnošću da se naprosto “rastopite od ljepote“ gledajući. Kada ostaje osjećaj ugodnosti, ljepote i jednostavne dražesnosti nakon provedenih sat i nešto vremena u kinu ili kod kuće gledajući čudo od pokretnih slika, onda zaista znate zašto je to dobar film. Svar da starijim zaljubljenicima u animaciju, koji ne mogu da prihvate bilo kakav izgovor (jezik) osim onog originalnog, postaje zamoran detalj, jer naši zapadni susjedi i istočne komšije radeći sinhronizaciju svoj posao shvataju itekako profesionalno i bogatstvo originalnog jezika u sinhronizaciji biva nadomješteno originalnim lokalizmima.

Opet, mi kao stariji bismo se trebali sjetiti vremena kada smo bili klinci i kada smo toliko voljeli svoj jezik, a nekako nam se prevod, tj. podnaslov na animiranim i filmovima općenito, činio kao nešto zbunjujuće jer nismo ni mogli stići pročitati sve što bi pisalo. Pixarovi uraci su prije svega filmovi, pa tek onda animirana ostvarenja. Filmovi sa manje nerealnih efekata koji će uvijek izgledati novo i svježe, što su i više nego potvrdili sa svojim 27. po redu animiranim filmom Elemental.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans