Piše: Sead Vegara

Generacije odrastale sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća imale su tu privilegiju da svjedoče postanku jednih od najboljih i najmaštovitijih igračaka osmišljenih za djecu – popularnih Transformersa. Američka kompanija Hasbro čije su specijalnosti igračke i zabava, 1984. godine preuzima liniju igračaka “Transformers“ japanske kompanije Takara Tomy, koju će postepeno razvijati u franšizu. Franšizu u kojoj će se pored igračaka razviti još stripovi i animirane TV serije, te dugometražni crtani filmovi.

Riječ je bila o robotima, pozitivcima Autobotima i negativcima Deseptikonima, koji su se mogli pretvarati u automobile i letjelice. Uz Autobote, na strani dobra bili su Dinoboti, kao Transformersi koji su se pretvarali iz robota u prahistorijske životinje, a uz Deseptikone, na strani zla Konstruktikoni, koji su se mogli pretvoriti u velikog i strašnog Devastatora. Historijat i razvoj franšize može se pratiti kroz više decenija od postanka, od raznih iteracija u animaciji, ali svoj puni zamah Transformersi doživljavaju sa pravim pravcatim prvoklasnim holivudskim tretmanom u vidu istoimenog igranog filma.

Film ispunio očekivanja

U 2007. godini su svi sa nestrpljenjem očekivali film Transformers reditelja Michaela Baya. Očekivanja je film i ispunio, barem onih odraslih u osamdesetim kada su bile popularne igračke i crtana serija, te onih najmlađih generacija naviknutih na filmove tipa ništa-se-ne-vidi-ali-je-sve-brzo-i-šareno. Doduše, bilo je i onih koji prosto ne mogu da “svare“ Bayevu megalomansku opsesiju za slow motionima, prevrtanjem automobila, koji se još i transformišu u velike robote, ali bez obzira na sve, film je imao uspjeha na box officeu. Tolikog da nakon dvije godine Bay, “majstor suptilnog rediteljskog izražaja“, isporuči nastavak Transformers: Revenge of the Fallen (2009) daleko ispod nivoa prvog dijela. Treće izdanje Transformers: Dark of the Moon (2011), također nakon dvije godine, bilo je i više nego prenapadno, ali zato itekako tržišno isplativo.

Izvršni producent na sva tri filma je bio reditelj Steven Spielberg, koji je osamdesetih oživljavao svoje dječačke snove snimajući filmove, i koji je Baya kao “pustio s lanca“ u druga dva filma, da bi ponovno nakon, ovog puta tri godine, udružili snage na četvrtom dijelu Transformers: Age of Extinction (2014). Neobuzdan kakav jeste, Bay će ovoga puta ići još dalje tako da će na samom početku filma u jednoj sceni neko od likova izgovoriti i rečenicu tipa: “Današnji filmovi su sve sami nastavci i remakeovi“ time ni sam ne znajući da li se šali na vlastiti račun ili jednostavno daje (grubu) sliku današnjeg Hollywooda. Ono što je prvi film činilo interesantnim, ma koliko to smiješno zvučalo iz sadašnje perspektive, jeste upravo bio taj “ljudski faktor“ u vidu mladog Shiae LaBeoufa, glavnog protagoniste, koji se polako počeo osipati u nastavcima, ali je ipak uspio izvući svoj maksimum. Dakako njemu pridodajući Megan Fox u prva dva dijela i u trećem dosta slabiju Rosie Huhntington-Whiteley, obje samo kao dekor.

Krah na box officeu

U četvrtom dijelu ljudski faktor su Mark Wahlberg kao pronalazač Cade Yeager, Nicola Peltz kao njegova kćerka Tessa i njima pridodajući još Jacka Reynora kao Tessinog dečka Shanea. Film je ostvario utržak od preko milijardu dolara na svjetskom box officeu, što je samo ponukalo producente da opet nakon tri godine proizvedu peti film, Transformers: The Last Knight (2017), kojim će ipak “ugasiti iskru“, krahirati na box officeu, te dovesti do kraja Bayev angažman reditelja na projektima. U Bayevim filmovima niste mogli, kada su scene bitke u pitanju, razaznati ko se protiv koga bori i kako (češće i zašto, Bayu je to bilo manje važno, osim da napravi što veće i više eksplozija).

U slučaju šestog dijela i prequela Bumblebee (2018) reditelj Travis Knight akciju čini koherentom i jasnom, te nikad samoj sebi svrsi; tačno znate ko se s kim bori i zašto. Knight ima drugačiji pristup od Baya i tretira likove robota više kao stvarne karaktere, a ne samo kao način da ekipa za specijalene vizaulne efekte pokaže svoje najbolje trikove. Tako, Knight usporava scene transformacije iz robota u auto/avion da bi se publika mogla diviti samom činu, iako je u pitanju izvorni CGI. Izvršni producent iza cijele franšize, Steven Spielberg ne samo da je napravio odličan potez sa prednastavkom Bumblebee smjestivši ga radnjom na kraj osamdestih godina prošlog stoljeća (u doba kada se prikazivala originalna crtana TV serija), već je i odabirom reditelja Knighta znao da će on unijeti potrebnu toplinu, srce i dušu u (o)davno posustalu franšizu. Knightu je ovo bio drugi rediteljski posao, računajući fan-tas-tič-ni stop-motion uradak Kubo and the Two Strings, a zanat je brusio radeći kao vodeći animator na mnoštvu stop-motion animiranih filmova poput ParaNormana, Coraline i The Boxtrolls.

Žanrovski film osamdesetih

Kako su Bayevi Transofrmersi prošarani nostalgijom za izvornim igračkama i crtanom serijom, a snimani sa estetikom blockbustera 21. stoljeća, Bumblebee je istinski žanrovski film osamdesetih. Scenaristica Christina Hodson iskoristila je poznatu strukturu klasičnih filmova sa “magičnim prijateljem“ (E.T., 1982) da bi unijela “toplinu“ u priču, a ostalo prepustila reditelju Knightu i ekipi za specijalne vizualne efekte i CGI da film učine primamljivim i novijim generacijama.

Bumblebee počinje sa bitkom na Cybertronu – rodnom planetu Autobota i Deseptikona – bitkom koja je jednostavno pravi “slatkiš za oko“ i koja će se itekako dopasti svim fanovima. Titularni junak će završiti sam na Zemlji u 1987. godini, u nemogućnosti da govori i sa gubitkom memorije, sresti će se sa američkom vojskom i na kraju završiti na auto-otpadu skriven u formi VW bube. Onda na scenu stupa djevojka Charlie (Hailee Steinfeld), koja uskoro slavi 18. rođendan i koja kao i svi tinejdžeri žudi za sopstvenim prevoznim sredstvom koje će pronaći u VW bubi koju nađe na auto-otpadu. Charlie će otkriti da je VW buba ustvari robot i daće mu ime Bumblebee. Dok Deseptikoni Shatter (glas Angele Bassett) i Dropkick (glas Justina Therouxa) stižu na Zemlju u potrazi za Bumblebeejem, pri čemu će im pomoći američka vojska, Charlie i Bumblebee započinju nevjerovatno prijateljstvo.

Ujedno i nastavak i prequel

Najnoviji unos u franšizu jeste Transformers: Rise of the Beasts (2023), te predstavlja direktan nastavak za Bumblebee i isto tako djeluje kao prequel za izvornu Bayevu trilogiju. Režiju je preuzeo i više nego sposobni Steven Caple Jr. (Creed II, 2018), a donosi skroz novi soj Transformersa, tzv. Maximale kao prašumske zvijeri koje se pretvaraju u robote. Maximali će u prologu filma osujetiti namjeru “žderača planeta“ Unicrona (glas Colmana Dominga) i njegovih pomoćnika Terrorcona na čelu sa Scourgeom (glas Petera Dinklagea) da se domognu Transwarp ključa za put galaksijom, te će utočište pronaći na Zemlji. U New Yorku 1994, nakon što pripravnica u muzeju, Elena (Dominique Fishback) okrije Transwarp ključ, “uspavane“ Autobote pozvat će na okupljanje vođa Optimus Prime (nezamjenjivi Peter Cullen, koji još od osamdesetih posuđuje glas). Potpomognuti pomoćnicima u vidu Elene i Noaha (Anthony Ramos), Autoboti će se morati boriti protiv Terrorcona kao nove intergalaktičke prijetnje, te se pobrinuti da Transworp ključ ne dopande u ruke Scourgeu, koji će ga iskoristi kako bi pronašao Unicrona. S obzirom na jedinstvnu čaroliju iz filma Bumblebee, u kojoj je u centru bio odnos imeđu naslovnog junaka i djevojke Charlie, sad reditelj Caple Jr. razvija nevjerovatno uvjerljiv odnos između Noaha i Autobota Miragea (glas Petea Davidsona). Noah je primoran brinuti se o svom bolesnom mlađem bratu i pomagati majci, te kada sazna sve o mogućem uništavanju Zemlje odlučuje upustiti se u avanturu sa Autobotima.

Ono što je odlično ispalo u Knightovom filmu, a to su borbe Transformersa, ovdje reditelj Caple Jr. ponavlja magiju, te u samoj završnici koja pomalo podsjeća na Marvelove superherojske storije, uparuje još jednu popularnu franšizu, koja je također u vlasništvu Hasbroa. Koliko će se to isplatiti ostaje da se vidi.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans