Piše: Sead Vegara
Još prije par godina, kada su najavili da “mračni“ Tim Burton namjerava snimiti igranu verziju animiranog Disneyjevog klasika Dumbo, počele su salve negodovanja i nevjerice. Jer, koliko god Burton bio mračan i na izvjestan način “uvrnut“, u režiji Dumba sve to se da osjetiti, ali sa određenom dozom umjerenosti i rediteljske razigranosti. Razigranosti koja je neophodna za pričanje priče putem pokretnih slika koje pripovijedaju toliko neobičnu, lijepu i simpatičnu, nevjerovatnu priču o sloniću koji se rodio sa preglomaznim ušima, time osuđen na ismijavanje. Sve do trenutka kada se pokaže da slonić, zbog velikih ušiju i igrom slučaja nazvan Dumbo, može letjeti. I sve bi to bilo za rubriku “Vjerovali ili ne“ da se priča ne događa u cirkusu, magičnom mjestu gdje je sve i svašta moguće, pa tako i slonić koji leti. Naravno, priča toliko voljenog i omiljenog animiranog filma za potrebe svoje igrane adaptacije je trebala biti koliko-toliko “ušminkana“ da prođe i dalje kao film za djecu i odrasle koji nisu zaboravili na dijete u sebi.
Dumbo; režija: Tim Burton; uloge: Colin Farrell, Danny DeVito, Eva Green, Michael Keaton, Nico Parker, Finley Hobbins; 2019.
IMDb rejting: 6.9/10
Rotten Tomatoes rejting: 53%
Priča igranog Dumba po mnogome se razlikuje od animiranog originala, ali i dalje ima dodirnih tačaka, prepoznatljivih scena po kojima je i ostao upamćen animirani klasik iz 1941. Svi oni koji su gledali original, u sjećanje će vratiti tih nekoliko scena, koje su za igrani remake uspjeli uprizoriti majstori CGI efekata (na)vođeni Burtonovom sigurnom rediteljskom rukom. Koliko god Burtona ograničavao plošan scenarij Eherna Krugera (Transformers: Age of Extinction) toliko se on uzdiže na vizulanom nivou, te u kombinaciji sa uvjerljivim glumačkim performansama; ponovna saradnja sa Evom Green (Dark Shadows, Miss Peregrine's Home for Peculiar Children), Dannyjem DeVitom (Batman Returns, Mars attacks!) i Michaelom Keatonom (Beetlejuice, Batman, Batman Returns).
Burton kao reditelj ima prepoznatljiv rediteljski rukopis. I baš kao što je Tarantino rekao za režiju da je slična snimanju kompilacijske muzičke kasete (sada bi zgodnije bilo reći CD-a), koristiš znanja i talente drugih kako bi izrazio sopstvenu viziju, što Burton radi ponovno i iznova, nekad bolje (Big Eyes), nekad slabije (Drak Shadows), radeći sa direktorom fotografije Benom Davisom (Captain Marvel), produkcionim dizajnerom Rickom Heinrichsom (dobio Oscara za rad na Burtonovom filmu Sleepy Hollow), stalnim, “kućnim“ kompozitorom muzike Dannyjem Elfmanom, i već pomenutim glumcima.
Vlasnik Cirkusa Medici Bros., Max Medici (DeVito), nakon investicije u slonicu Jumbo koja na svijet donese slonića sa preglomaznim ušima, Jumbo Jr., kasnije prozvanog Dumbo, pokušava da ga uklopi u neku od cirkuskih tačaka. Taj posao povjerava Holtu Ferrieru (Colin Farrell) i njegovoj djeci, Milly (Nico Parker) i Joeu (Finley Hobbins). Kada otkriju da Dumbo svojim velikim ušima može da leti koristeći ih kao ptica krila, stvari krenu nabolje za sve u cirkusu, sve predstave budu rasprodate, što opet privuče V.A. Vandeverea (Keaton) koji kupi cijeli Medici cirkus, te se namjeri da od Dumba napravi posebnu tačku u kojoj će slonić nastupiti sa akrobatkinjom Colette Merchant (Green).
Dumbo je samo jedan u nizu od Disneyjevih ostvarenja nastalih kao adaptacija istoimenih animiranih filmova: Alice in Wonderland (2010), Cinderella (2015), The Jungle Book (2016), Beauty and the Beast (2017), da spomenemo samo skorije naslove, kao i one koje dolaze u toku godine: Aladdin i The Lion King. Dumbo će tako naći svoje mjesto u Disneyjevoj kolekciji remakeova animiranih klasika i ostati upamćen kao lijepo i simpatično igrano ostvarenje.
