Piše: Marko Njegić

"Totalno drukčiji od drugih", pjevaju Vještice u uvodnom dijelu filma Moj dida je pao s Marsa. Stara dobra hit-pjesma nije tu samo da ozvuči vrijeme radnje filma u režiji dua Dražen Žarković-Marina Andree Škop (sami kraj osamdesetih), već i da istakne njegovu totalnu drukčijnost. Moj dida je pao s Marsa je prvi dugometražni SF film za djecu od hrvatske samostalnosti i jedan od rijetkih primjeraka žanra znanstvene fantastike u novijoj domaćoj kinematografiji uopće. Kad su hrvatski dugometražni filmovi u pitanju, samo se The Show Must Go On može zavesti kao nekakav SF, premda u njemu nije bilo mehaničkih stvorenja niti "gostiju iz galaksije". A Moj dida je pao s Marsa ima i robote i aliene. Ovo je baš pravi hrvatski SF koji se nadovezuje na znanstvenu fantastiku predratne kinematografije, Goste iz galaksije i Sedmi kontinent našeg oskarovca Dušana Vukotića, te Tajnu starog tavana Vladimira Tadeja, najviše na potonja dva jasnije određena ostvarenja za djecu.

Moj dida je pao s Marsa; režija: Dražen Žarković & Marina Andree Škop; uloge: Lana Hranjec, Nils Ole Oftebro, Petra Polnisova, Ozren Grabarić; 2019.

Naravno, Moj dida je pao s Marsa se veže i na hitoidne dječje/obiteljske SF-ove osamdesetih, najčešće nastale u produkciji kompanije Amblin Entertainment, poput slavnog E.T.-ja Stevena Spielberga, Navigatorova leta Randala Kleisera, Kratkog spoja Johna Badhama i Bez baterija Matthewa Robbinsa, a sam naslov filma je zgodna hrvatska parafraza popularne znanstveno-fantastične komedije iz tog doba Moja maćeha je izvanzemaljac s Kim Basinger i Danom Aykroydom. Veže se i na osamdesete općenito. U uvodnom montažnom rezu zgodno se prelazi s poniranja jajolikog letećeg objekta prema Zemlji na arkadnu videoigricu osamdesetih tipa "Space Invaders". U tom uvodu postavljaju se temelji radnje filma koju su, prema priči Irene Krčelić, u scenarij pretvorili Pavlica Bajsić (Trampolin) i Branko Ružić (Nije sve u lovi), ali i oni vizualni.

Nakon što se njegova letjelica sruši na obiteljsku kuću, eterični, alien s planeta Perzej iz dalekog sazviježđa Kasiopeja poprimit će ljudski oblik titularnog lika, budućeg djeda (Nils Ole Oftebro) heroine, devetogodišnje djevojčice Une (Lana Hranjec), koja 30 godina kasnije preuzima radnju. Izvanzemaljac je računalno prilično solidno animiran i sugerira da da bi ovo mogao biti hrvatski film s dosad najboljim vizualnim efektima, što i jest. Nije, istina, ni imao neku veliku konkurenciju, ali recimo da nadmašuje Anku i Zagonetnog dječaka na kojem je Žarković (Ajmo žuti, Trešeta) brusio redateljski zanat u žanru filma za djecu. Sigurno je tome kumovala koprodukcija: Moj dida je pao s Marsa je nastao u kombinaciji s Norveškom, Češkom, Slovačkom, Luksemburgom, Slovenijom i BiH.

"Alienska" energetska bića, Perzejci, grafički su dojmljivija od žena-zmija i "entovskih" stabala iz Anke, tj. riječnog soma iz Zagonetnog dječaka. Perzejci su postali usamljeni i raštrkali su se po svemiru da bi upoznali stanovnike drugih galaksija i otkrili kako riješavaju problem usamljenosti, a jedno od tih "bića čiste energije" stiglo je na Zemlju i, dakle, preuzelo Unina djeda. Zaplet počinje kad izvanzemaljci otmu djeda, jer biće mora izaći iz njegova tijela i vratiti se na svoju zvijezdu, a problem je što je s njim povezana i Unina mama (Petra Polnisova), pa akcija spašavanja ima ozbiljniji prizvuk. Tematika potencijalnog gubitka bliskih članova obitelji provučen je kroz film, k tome familija je "miješana", polualienska, a tu je i motiv "bullyjinga". Vršnjakinje iz škole maltretiraju Unu ("tebi je djedica najbolja frendica") i prijete je osramotiti i u virtualnom svijetu ("jedan klik je dovoljan i sve ide na net"). No, prednjače vedriji, katkad i komični tonovi. Djed je za unuku napravio stroj koji pretvara prdac u energiju, vjetrogon, što sugerira da su autori filma čitali/gledali norveški Prdoprah doktora Proktora.

Za humor je najodgovorniji isprve mrgodni mali robot iz svemira (dobra glasovna uloga Ozrena Grabarića), međuzvjezdani pilot Unina izvanzemaljskog djeda. Una pronalazi robotića skrivena u podrumu ispod kuće, naziva ga Dodo i uči kako su frendovi "bića koja se žrtvuju za druga bića". Izgledajući kao igračka, "jaje na kotačima", neprilagođen životu na Zemlji, Dodo u ophođenju s "humanoidima" ima neke zabavne provale (i)racionalne robotske logike. Nećemo ići predaleko i usporediti ga s Johnnyjem 5 (Short Circuit), kamoli Wall E-jem, no simpatični Dodo bi mogao nasmijati klince i naučiti ih poneku lekciju ("moramo jedni drugima biti frendovi"). Misija filma Moj dida je pao s Marsa bila bi time ispunjena.

Norveški i slovački 'izvanzemaljci'

Norveški glumac Nils Ole Oftebro i slovačka glumica Petra Polnisova vjerojatno su se i sami osjećali kao izvanzemaljci glumeći u hrvatskom filmu. No, njihova imena bi mogla osigurati Didi bolju vidljivost u norveškim i slovačkim kinima.