Piše: Nisad Selimović

Mnogo toga je rečeno o Pulp Fictionu, i skoro svi kadrovi su memorisani u glavama filmofila, ali postoje teorije koje bacaju novo svjetlo na nekoliko slavnih scena

Prije nekoliko dana, navršilo se okruglo dvadeset godina od premijere kultnog filma koji je uticao na odgoj miliona filmofila diljem svijeta, Pulp Fictiona Quentina Tarantina. Kod nas pomalo tupavo preveden kao Pakleni šund, film je u svijetu vrlo brzo dobio odane poklonike, što kod zaljubljenika u neobuzdano nasilje, što kod ljubitelja sjajnog dijaloga. Naravno, samo jedna osoba je zaslužna za takvo uobličavanje mnoštva nespojivih elemenata u jedan, itekako prepoznatljiv i do tada rijetko viđen na filmskom platnu– sam Tarantino. Mnogi su mu spočitavali da je jednostavno dobar kradljivac, od mnogih slavnih reditelja pokupio je ono najbolje i iskoristio u filmu za koji je dobio i Zlatnu palmu u Cannesu. Možda i nisu daleko od istine, ali nije samo prekomjerno nasilje kao u djelima Sama Packinpaha, ili suvisao razgovor koji traje po petnaest minuta, slično kao što to radi Woody Allen, samo uz manje humora, ono što je činilo Pulp Fiction tako sjajnim filmskim djelom. U njega je Tarantino uvrstio i, recimo, plejadu likova koji bi također teško bili spojivi u bilo kakvoj drugoj filmskoj varijanti. Tarantino je i među prvima ubacio eksplicitan kadar konzumacije narkotika, nešto što je prije dvije decenije također izazvalo buru negodovanja kod dijela publike. Mnogo je činjenica koje dokazuju da je Tarantinov hit i bezvremenski hit, a da se o njemu sa istim žarom govori i toliko godina kasnije, samo je još jedan dokaz tome.

Kako se o filmu toliko toga reklo kroz godine, njegovi poklonici sada pažnju posvećuju ne samo činjenicama, nego i raznim teorijama koje pojašnjavaju detalje koji dodatno komplikuju ionako uvrnutu radnju. Jedna od njih, recimo, objašnjava i "veliku grešku" u filmu, koju su cjepidlake primijetile još davno. Radi se o rupama od metaka na zidu u sceni prije nego što na Vincenta Vegu i Julesa Winnfielda dečko iz WC-a istrese čitav bubnjić svog revolvera. Dugo vremena se ova scena smatrala golemim propustom set dizajnera, ali nova teorija baca svjetlo na nju - naime, zbog činjenice da se isti taj bubanj od revolvera uopšte ne okreće, fanovi filma su utvrdili da je pucano iz pištolja koji svakako nije bio pravi, te nije mogao ni napraviti rupe u zidu. Te rupe su jednostavno postojale i ranije, a istom teorijom pada u vodu i Julesova teorija da je to bila "Božanska intervencija". Još jedna teorija se vrti oko iste scene, samo ova potvrđuje pomenuto miješanje Svevišnjeg u situaciju na Zemlji. Ukradeni kofer Marsellusa Wallacea po kojeg su Vega i Winnfield u stvari i otišli u maleni sobičak sadrži nešto vrlo vrijedno, ali nikada nije otkriveno šta zaista. Po ovoj teoriji, u njemu je - Wallaceova duša. Objašnjenje se oslanja na Bibliju, u kojoj stoji da vrag dušu čovjeka uzima kroz zatiljak. U prvoj Wallaceovoj sceni u filmu, on je sniman odzada i ima veliki flaster na zatiljku. Kofer se otvara sa šifrom 666 - svi znamo šta taj broj znači, a također, ko god otvori kofer ostaje zapanjen ljepotom onoga što je u njemu. Opet, svi znamo floskulu da je ono najljepše u čovjeku njegova duša. Tako se vraćamo i na činjenicu da su strašnu pucnjavu dvojica Wallaceovih egzekutora preživjeli: spasio ih je sadržaj kofera, ili ako baš hoćete, prisustvo Onoga ko najviše mrzi Lucifera.

Treća, pomalo blesava teorija, možda ima i najviše smisla. Ona kaže da, kada god je Vincent Vega otišao u toalet, nešto grozno se desilo. Kada čovjek razmisli, to zaista i jeste tako. Prvi put su stvari pošle naopako nakon večere sa Miom Wallace. Otišao je u kupatilo, i dok je kontemplirao sam sa sobom šta dalje ("go home, j*** off"), gospođa Wallace se uljudno predozirala. Ostalo je historija. Drugi put kada je gospodin Vega otišao u toalet (u filmu, ne po slijedu radnje), tad je i skončao. Čekao je Butcha Collidgea da ga smakne, ali prevelika ljubav prema Modesty Blaze, koju je eto, pasionirano volio čitati na klonji, koštala ga je života. Posljednji put kada smo vidjeli da je Vega otišao gdje i car ide pješke, cijela kafana je postala taocem Honeybunny i Pumpkin. Što vjerovatno i nije toliko loše, jer je omogućio kolegi Winnfieldu da započne famozni razgovor i posljednji put izgovori izmišljeni citat iz Biblije, te omogući oboma lagan izlazak iz opasne situacije. Da nije bilo Modesty Blaze, i znajući Veginu narav, krvoproliće je bilo evidentno.