Piše: Nisad Selimović
Kao po nepisanom pravilu, filmovi čija radnja počinje za kišna (ne)vremena, uvijek imaju neki potencijal da se preobliče u nešto ugodno oku. Klasična priča o gusjenici i leptiru ili ružnom pačetu primjenjiva je vrlo lako i ovdje. Donekle podlo, ali s dobrom namjerom, reditelj će nam podvaliti ružno vrijeme u početku, kako bi nas nagradio sa lijepim scenama ocvale prirode u nastavku i time našu pažnju usmjerio na ono što je zaista bitno – priča filma. Martin Campbell, stari znalac kada je u pitanju umjerena, ali beskompromisna akcija, angažovao je Mela Gibsona, glumca na izmaku snaga, koji već osam godina nije tumačio poštene uloge u dugometražnom filmu, da predvodi glumačku postavu u svojoj adaptaciji TV serije Na rubu tame (Edge of Darkness). Po običaju, to može biti ili katastrofalan ili briljantan potez, nikad polovično rješenje.
Na rubu tame, reditelj: Martin Campbell; uloge: Mel Gibson, Ray Winstone, Danny Huston; 2010.
IMDb rejting: 6.6/10
Rotten Tomatoes rejting: 56%
Dakle, Gibson u ovom tempom nabijenom trileru, snimljenom u old school stilu (živopisni koloriti, atraktivne lokacije i mnoštvo krupnih kadrova), tumači lik Thomasa Cravena, policijskog detektiva, kojem na pragu vlastite kuće naprasno ubiju kćerku, stažisticu u korporaciji koja se bavi nuklearnim istraživanjem. Skrhan od bola i sa ubjeđenjem okoline da je on trebao biti meta i da mu je kćer ubijena slučajno, on započinje vlastitu istragu koja će ga odvesti do samog političkog vrha, i koja će ostavljati mrtva tijela svud oko njega. Uloga detektiva Cravena je kao stvorena za Gibsona, pogotovo u ovim godinama u kojima je sada. Ostarjeli lokalni policijski junak nema što izgubiti nego pronaći ubice svoje kćerke. Ako pri tome pomuti poslove i najmoćnijim ljudima u Americi, to nije bitno, čak štaviše. Vrlo izražen patrijarhalno-vjerski element u filmu i koji prožima glavnog lika dolazi kao bonus od strane glumca koji je ovdje pronašao savršenu simbiozu sa Campbellom, čovjekom od akcije.
Zanimljiva je premisa filma o korupciji u kompaniji koja “obezbjeđuje nuklearne sirovine za vojnu industriju”. Teško je ne vidjeti poveznicu sa mnoštvom trilera s kraja šedzesetih i iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kojima jedan čovjek remeti poslove golemima. Pa čak i arhitektura, nekad banalan faktor u jednom filmu, ovdje igra ulogu mistificiranja glavnog negativca (Danny Houston) – baš kako je to bio slučaj u nekim od klasika žanra (Sjever-sjeverozapad, recimo). Priča ovog filma oživljava i maštu zaljubljenika u eru hladnog rata, iz koje su također potekli neki sjajni filmovi, a koji su za temu imali korupciju na međudržavnom nivou.
Uključite u to jarko zelenu prirodu Baltimorea, i čovjeka koji traga za istinom i pred sobom imate istinski triler. Gibson u trenucima pretjeruje, kao i obično, u svome nastojanju da se prikaže kao ožalošćeni otac, ali nije da mu ne stoji. Navikli smo. Ono što prijatno iznenađuje je Campbellova sklonost ka ovako slojevitoj fabuli, u kojoj i pored čitavog vašara likova i skakanja s lokacije na lokaciju, u svome novom čedu je pronašao mjesto i za lika koji krade scene i okupira platno čak i pored živog Gibsona. To je veličanstveni Ray Winstone, koji napokon tumači lika koji nije patetičan i jadan sam od sebe, nego je pokretač čitave mašinerije, iz sjene. Divota ga je gledati kako je superioran na platnu, i kako zaista oplemenjuje čitav film. Iznenađujuće kvalitetan triler, sa, ako baš hoćete, malo banalnim temeljima, ali sa besprijekornom realizacijom čitave ekipe, ispred i iza kamere.
