Piše: Mirnes Alispahić
Filmovi o odrastanju ili kako ih na Zapadu zovu coming-of-age filmovi su mi uvijek spadali u najdraža filmska ostvarenja. Takvi filmovi su gotovo uvijek drame sa daškom komedije ili pak lagane komedije sa dramskim dodacima. Obično su smješteni u neke prošle godine, 20-30 unazad, te prate odrastanje i sazrijevanje pojedinca ili grupe pojedinaca. Uglavnom je riječ o nekom događaju koji služi kao katalizator tog odrastanja. Osamdesetih godina prošlog stoljeća je bio pravi boom ovih filmova te su nam te godine iznjedrile neke od najboljih ostvarenja tog podžanra, a “dežurni krivac” tog doba je bio John Hughes, čovjek kojeg mnogi dižu u zvijezde kad se radi o filmovima o odrastanju. On nam je donio neke od omiljenih filmova klinaca tog doba (u koje spada i moja malenkost), kao što su 16 svijeća (Sixteen candles, 1984.), Jutarnji klub (The Breakfast Club, 1985.), koji je možda i njegov ponajbolji film, Slobodan dan Ferrisa Buellera (Ferris Bueller's Day Off, 1986.), pa Coppolin Buntovnici (The Outsiders, 1983.), Budi uz mene (Stand by Me, 1986.) Roba Reinera, koji je adaptacije djela Stephena Kinga. U novije vrijeme imamo odlični Munjeni i zbunjeni (Dazed and Confused, 1993.) genijalca Richarda Linklatera pa Korak do sleve (Almost Famous, 2000.) Camerona Crowea.
reditelji: Ricky Gervais & Stephen Merchant; uloge: Christian Cooke, Felicity Jones, Tom Hughes, Jack Doolan; 2010. IMDb rejting: 6.9/10 Rotten Tomatoes rejting: 57%
Cemetery Junction je raskrsnica u Reddingu u kojoj, barem prema pričama ljudi, se stvori tolika gužva da imate osjećaj da vrijeme stoji. Vjerovatno je to i razlog zašto su Gervais i Merchant izabrali baš taj naslov za film jer, baš kao što se tako čini ljudima koji su zapeli u saobraćajnoj gužvi na Cemetery Junctionu, tako se čini i mladićima koji su protagonisti ovog filma da je vrijeme stalo. Naime, godina je 1973., u Velikoj Britaniji je kriza, ali u Reddingu jedva da to iko primjećuje. Gotovo svi iz grada, barem oni iz dijela gdje se nalazi Cemetery Junction, rade u fabrici, baš kao i njihovi roditelji prije njih i njihovi prije njih. Zapravo, gotovo da se ništa ne dešava, osim što je to prilično loš kraj za živjeti. Freddie (Cooke), Bruce (Hughes) i Paul/Snork (Doolan) su tri prijatelja u ranim dvadesetim kojima život prolazi u piću, zabavi i ševi, barem prvoj dvojici, dok napokon Freddieju ne pukne film i ne odluči uraditi nešto od svog života. Tu se priča počinje zakuhavati jer ono što on radi se ne sviđa Bruceu, a Paul je… Pa, Paul. Vidjet ćete na šta mislim. Njemu to i ne smeta nešto previše.
Freddie se počinje kretati u posve drugom društvu gdje, igrom slučaja, ponovo sreće staru simpatiju i stari plamen se ponovo pali. Ona je ujedno i kćerka njegovog novog šefa i zaručnica tipa koji će zamijeniti njegovog šefa na tom mjestu, a trenutno obučava njega pa prema tome možete vidjeti u kakvu će se zbrku uvaliti. U filmu Cemetery Junction ćete pronaći svega pomalo, priču o prijateljstvu, priču o odnosu sa ocem, ljubavnu priču, mnoštvo suptilnog humora uz poneku urnebesnu scenu, inteligentan dijalog. Što se tiče likova, Freddie želi otići iz fabrike, otići iz radničke klase jer ne želi završiti kao svoj otac. Ima svoje snove i planove koje želi ostvariti: oženiti se, imati porodicu, obići svijet, kupiti kuću i Rolls Roycea. Bruce mrzi svog oca iz potpuno pogrešnih razloga, stalno govori kako će otići, ali nema hrabrosti da konačno ode, ima kratak fitilj i bije se sa kim prije stigne te mu ne gine zatvor ukoliko se ne promijeni. Paul je… Paula morate vidjeti svojim očima jer ga je prilično teško opisati. Čovjek koji me strašno podsjeća na jednog mog prijatelja iz rane mladosti. Čovjek koji uvijek kaže pogrešnu stvar, nema sreće sa djevojkama, fura se da liči na Eltona Johna iz nekog čudnog razloga i ima najsmješniju tetovažu koju ćete vidjeti u svom životu. Naravno, sam ju je nacrtao, a u rangu je crteža nekog 6-godišnjaka.
Cemetery Junction možda nije remek djelo, ali je zato jedan veoma simpatičan filmić kojeg ćete pregledati sa blagim osmijehom na licu, kojeg vjerovatno nećete skidati sve vrijeme gledanja filma. Razlog toj neodoljivoj simpatičnosti i šarmu jesu fino razrađeni likovi, svaki od njih ima svoje ciljeve, želje, osobine, te ćete vjerovatno pronaći sebe u nekom od njih, a siguran sam i neke ljude oko sebe. Drugi razlog jeste odlična podjela uloga i gluma aktera, što glavnih što sporednih koje predvodi, meni uvijek dragi, Ralph Fiennes te odličan soundtrack koji se sastoji od sjajne muzike ‘70-ih godina prošlog stoljeća te onaj neodoljivi retro, nostalgični izgled. Gervaisu i Merchantu svaka čast na ovako simpatičnom i opuštajućem filmu. Znači, topla preporuka za gledanje i opuštanje.
