Piše: Maja Abadžija

Feministički uragan koji je proteklih mjeseci izmijenio blistavo lice filmske industrije, na svu sreću, još nije ostao bez daha. Njegova strujanja aktivno mijenjaju očekivanja i reakcije publike, koja se sve bolje navikava na ženski upliv u dobro poznate narative, ali i otvoreno zahtijeva nove junakinje, životnije, uvjerljivije, kompleksnije od tek prekrojenih muških modela. No ono što se događa u unutrašnjosti kvarne holivudske imaginacije mnogo je važnije od takvih površinskih titranja: stvaraju se adekvatne konfiguracije za pisanje posve nove vrste junakinja koje će jednako prirodno uklapati u žanrovsku slagalicu ili ju, kada to bude potrebno, rušiti, ali se i povoljno sklapaju okolnosti da to iza kamere čine upravo - žene.

Orbita opsesije

Godina gospodnja 2018. mogla bi u svijetu televizijskih serija, gdje smo sada već naučili očekivati likove i priče jednako ozbiljne kao i na filmu, biti prelomna: već letimičnim uvidom u mainstream možemo vidjeti kako se dvije najgledanije serije, Westworld i Handmaid’s Tale, bave ženskim sudbinama u distopijskom i SF ključu na dosad neviđene načine, dotičući tipično “žensku” problematiku i psihologiju; bilo da se pruža tihi otpor obezvrijeđenosti i obespravljenosti ili da se silom osvaja kontrola nad vlastitim postojanjem, televizija se očigledno više ne boji da odgovori na aktuelni trenutak. Da je dominacija dio feminističkih agendi, mogli bismo reći da svjedočimo pokoravanju žanra, najžilavije “muške” teritorije, no uputnije je reći da je feminizam žanr povinovao svojim potrebama i preokupacijama. I kada se dogodi da se u manje-više čisto žanrovskom uratku, kao što je to špijunski triler Killing Eve, pojave dvije glavne ženske uloge, a potpiše glumica/scenaristica/producentica Phoebe Waller-Bridge, znači da je maltene i zadnja barikada pala, zar ne?

Utisak se pojačava kada shvatite da naslovnu ulogu, službenicu britanskog M16, igra sjajna Sandra Oh, koja je, po vlastitim riječima, ovakvu ulogu čekala trideset godina, te da glavnu “negativku”, najamnu ubicu kodnog imena Villanelle, igra sasvim mlada i neafirmirana, ali izuzetno talentovana Jodie Comer. Nije nikakvo čudo što je serija odmah okarakterisana kao “feministički triler”, iako u njoj samoj nema nikakvog napetljivog pamfletizma niti jasne agende, ali je sva, strukturno i narativno, motivski i psihološki, naklonjena femininom uglu gledanja, što zaista čini osnovicu njenog kvaliteta.

Očigledno i suvereno, Killing Eve kreće se u okviru čvrstog žanrovskog obrasca špijunske igre mačke i miša. Villanelle je ubica sa licem djevojčice i očima mačke ustremljene na plijen, uvijek besprijekorno, do perfekcije pripremljena, proračunata i hladna, no ipak sklona eksperimentu, čak svojevrsnom mračnom nadrealizmu u svojim lovačkim pohodima. O svojim metama zna sve osim razloga zbog kojih ih ubija, no to znanje u njoj neće pobuditi ni trun oklijevanja ili empatije. Sposobna je, evo samo jednog primjera, ubiti eminentnog političara na baštenskoj rođendanskoj proslavi u Toskani obučena u ljetnu haljinu njegove supruge, elegantnim ubodom ukosnicom u oko, i vratiti se za tren oka u svoj elegantni pariški stan i otići u shopping. Ženski psihopata je rijetkost, naročito onaj koji u očima nosi satansku iskru kada gleda kako njena žrtva umire i topi se od zadovoljstva što se najinovativniji metod pokazao efikasnim kao i stari dobri pucanj u čelo.

Đavo u detalju

Naslovna Eve Villanellina je sjenka; donedavno do grla zarobljena u birokratskim zadacima britanskog M16, sretno udata, nesretno “sređenog života”, ona je intuitivna i inteligentna agentica koju dosada dovodi na rub strpljenja. Upravo će prateći Villanellin trag Eve pronaći novi smisao u svom poslu i svojoj opsesiji podredit će i brak i sve druge konvencije. Kružeći jedna oko druge u zapetljanoj orbiti opsesije i posvećenosti, jer obje su, koliko zaluđene jedna drugom toliko i krajnje metodične i intuitivne, Eve i Villanelle ispisat će vanredno napetu priču koja smjelo zalazi u manje ili više društveno prihvaćene modalitete ženskosti i ženskih odnosa, nadići će konvencije u prikazivanju naklonosti i privrženosti, antagonizma i kompeticije.

Pritom će u neprozirnoj sjeni njihovog pogibeljnog plesa zaiskriti i drugi junaci i junakinje, naročito autoritarna šefica M16 Carolyn kroz koju će serija propitati granice ženskog autoriteta, ali i solidarnosti, te ucviljena udovica Anna, prva žrtva zloglasne Villanelle, nesposobna da se otme njenoj zavodljivosti i pored krvavog šava kojima su spojene njihove sudbine, pa čak i dvanaestogodišnjakinja koju Villanelle potkraj sezone otme da bi ulovila njenog oca: beskrajno iritantno čudo od djeteta obučeno i ošišano kao dječak.

Đavo je uvijek u detaljima, pa tako neponovljivu atmosferu ove serije čine podjednako i bizarni, pomjereni humor, (auto)ironija koja obavija svaki mogući žanrovski stereotip, koliko i promišljena muzička podloga (naslov savršeno prikladne pjesme smo posudili za ovaj tekst- “I had to kill you. I’m really sorry”), a naročito, kako su brojni modni magazini s radošću primijetili, majstorska kostimografija. Odjeća je ovdje uistinu druga koža junakinja i ne treba biti pretjerano oštrovid da bi se na njoj iščitao sofisticirani psihološki portret svake od njih, u gotovo svakoj sceni.

Sorry, baby

Villanelle će se tako pred “odborom” za procjenu ubilačkih sposobnosti pojaviti obučena u haljinu koja izgleda kao ružičasti oblak šećerne vune - i proći će test. Da bi bolje upoznala svoju progoniteljku, ukrast će joj kofer sa stvarima, a vratit će ga ispunjenog dizajnerskim komadima koji joj pristaju kao saliveni. Među njima, poruka na kojoj piše “sorry, baby” i crno-bijela koktel-haljina koju Eve, u momentu zbunjujuće no transformativne introspekcije isprobava pred ogledalom, otkrivajući drukčiju, ženstveniju sebe - gledanu Villanellinim očima. Kostimografski trijumfi ponajviše potcrtavaju suštinu Villanellinog pristupa: odabrati odgovarajuću obleku, utopiti se u masu kroz jasno isticanje, pa se, poput odjeće, uvući tik uz kožu žrtvi, upoznati njenu intimu iznutra, a onda silovito udariti.

Konačno, koliko god zahtjev za senzibilno, reprezentativno i pravedno prikazanim junakinjama stoji, on nije nešto što samo po sebi drži pažnju i tvori priču. A ona ovdje jeste izuzetno vješto ispredena i skrojena. Moglo bi se reći čak da nam baš ime antagonistkinje sugerira čime je postignuta narativna napetost - naime, vilanela je vrsta renesansne pjesme zasnovane na ponavljanju rima i refrena, što kompozicija same serije donekle slijedi: za ubistvom slijedi istraga, a na njenu uzaludnost odgovor je - novo ubistvo. Time se produžava i ojačava napetost, da bi u samom finalu kulminirala (baš kao i vilanela, koja u finalnom katrenu dodatno efektno ponavlja rimu), i to na posebno dramatičan način, uzbuđujući ne samo zbog neočekivanosti nego i zbog vrsne ironije.

Popularnost Killing Eve pomalo je zatekla i kritičare i publiku. No nesumnjiv šarm junakinja, nepredvidivo vrludanje priče, sjajna gluma i dijalozi, ali i brojnost otvorenih narativnih rukavaca, uvjerili su sve da joj slijedi svijetla budućnost u bar još nekoliko sezona. Teško je ne saglasiti se s takvim prognozama.