Film otvaranja postavlja pitanje kako nas lekcije iz prošlosti pripremaju za budući otpor kapitalizmu i državnom nasilju, a film zatvaranja, “Sahrana države“ Sergeja Loznitse, oslanja se na snagu arhivskih snimaka kako upozorio na duhove totalitarizma, i dalje prisutne među nama
Petnaesto izdanje Pravo Ljudski Film Festivala otvorit će najbolji dokumentarni film Kanskog festivala - Kordiljeri snova (The Cordillera of Dreams) čileanskog reditelja Patricija Guzmána. Ovaj film zaokružuje svojevrsnu trilogiju u kojoj ovaj filmski autor istražuje društvene, historijske i političke traume svoje domovine. Guzmánovo djelo dobro je poznato našoj publici: film Dugme od bisera prikazan je 2017. godine, a diskusija o nestalim osobama nakon projekcije Nostalgije za svjetlošću na 6. izdanju festivala spada među najsnažnije i najemotivnije uspomene PLJFF.
Okosnica Kordiljera snova su sjećanja na državni udar iz 1973. godine čije se naslijeđe manifestira u historijskoj traumi, ali i, još kobnije, u ostacima Pinochetovog režima i brutalnom neoliberalizmu koji je betonirao socijalne razlike. Vizuelni motiv koji povezuje ove traumatične uspomene su veličanstvene Ande koje istovremeno Čile štite i izoliraju od ostatka svijeta. Guzmán, pak, u ovom filmu ne ostaje u njihovom podnožju, nego gleda dalje, visoko iznad planinskog horizonta, ne zadržavajući se na sjećanjima, niti na dijagnozama aktuelnog stanja, nego nastojeći u razgovorima sa umjetnicima i umjetnicama svoje zemlje imaginirati neke nove mogućnosti otpora.
Film koji zatvara ovogodišnje izdanje je Sahrana države (State Funeral) Sergeja Loznitse, još jednog filmskog autora čije smo filmove gledali na PLJFF. Ukrajinski reditelj u najnovijem se filmu također vraća u prošlost, i to na događaj koji je definirao epohu i istovremeno je okončao: smrt Staljina.
Vidim ovaj film kao vizuelnu studiju kulta ličnosti i pokušaj dekonstrukcije rituala koji je činio temelj krvavog režima. Nezamislivo je da se i danas, 66 godina nakon Staljinove smrti, hiljade ljudi i dalje okupljaju svakog 5. marta kako bi položili cvijeće na njegov grob i oplakivali njegovu smrt. Vjerujem da je moja dužnost kao reditelja da upotrijebim moć dokumentarne slike i utičem na um mojih savremenika dok tražim istinu, zapisao je Loznitsa povodom ovog filma.
Sahrana države počiva na dosad neviđenim arhivskim snimcima, te predstavlja „veliki oproštaj“ sa diktatorom, kojem su prisustvovale desetine hiljada ljudi, kao vrhunac kulta ličnosti. Istovremeno, film kult ličnosti dekonstruira kao iluziju nametnutu kroz teror, ispitujući prirodu režima čija nas zaostavština progoni i danas.
