Piše: Tomislav Hrastovčak

Stvari ponekad mogu biti luđe nego što jesu, kao što je to u slučaju Barbarelle iz 1968, ekranizacije istoimenog SF stripa Jean-Claudea Foresta, u režiji pozantog ženskara Rogera Vadima. Francuski redatelj za svoju je muzu ovoga puta izabrao tadašnju suprugu Jane Fondu, razgolitivši je već u prvih nekokiko minuta filma u nadasve upečatljivoj i antologijskoj sceni bestežinskog striptiza. Niti ostatak filma naša junakinja ne hoda naokolo zakopčana do grla, ulazeći iz jedne bizarne situacije u drugu, ali to su bile slobodoumne šezdesete kad su poznate zvijezde, bilo muške ili ženske, jedva čekale da pred kamerama odbace krpice sa sebe i odglume kakvu sočnu scenicu.

A priča filma, inače smještenog u 41. stoljeće, ide otprilike ovako: Barbarella je svemirska agentica sa Zemlje koja dobiva zadatak pronaći nestalog znanstvenika Durana Durana (da, poznata glazbena skupina pokupila je ime odavde), izumitelja opasnih zraka smrti koje mogu dovesti do kraja čovječanstva. Prpošna heroina se nasuka na planetu Lytheron gdje je napadne mazohistički nastrojena skupina djece kojoj je očito najveća zabava zarobljavanje putnika namjernika i njihovo prepušanje krvoločnim robot-lutkicama (!). Ali, Barbarella je spašena od ruke “lovca na djecu“ Marka Handa (Ugo Toganzzi) koji joj uslugu lijepo naplati pravim prirodnim seksom (inače, napredni Zemljani to prakticiraju putem nekakvih pilula koje samo stvaraju privid cijele stvari). Barbarella je u početku zbunjena jer stari način vođenja ljubavi praktirciraju “samo životinje i oni koji nemaju novca da kupe pilule“, ali ubrzo joj se sve to skupa jaaaakoooo svidi. Nakon slatkog susreta, Barb se upućuje prema gradu SoGo jer postoji vjerovatnost da se tamo nalazi cilj njene potrage. Usput sretne slijepog anđela Pygara (John Phillip Law) koji također ne može odoljeti njenom šarmu, a usput ga iskoristi i za prijevoz do raskalašenog grada (SoGo – Sodoma i Gomora), gdje glavnu riječ ima ubojita kraljica koja sebe naziva Velikim Tiraninom (Anita Palneberg). Zla, ali prelijepa vladarica želi njih dvoje iskoristi za svoje seksi igrice, ali Barbarella joj utekne i naleti na stanovitog Dildana (David Hemmings). Nespretni Dildano (upečatljivog li imena) pokušava srušiti kraljicu s vlasti, a glavna junakinja mu se ponudi za pomoć, ali normalno i za neke druge stvari...

Uskoro počinje rat za prevlast nad gradom, a Barbarella pronalazi Durana Durana (Milo O'Shea) koji kuje bolesne planove o osvajanju svemira. I tada slijedi vjerovatno najduhovitija i najupečatljivija scena u cijelom djelcu – jadnu svemirsku agenticu zli znanstvenik zarobljava u “velikom ljubavnom stroju“ koji joj praktički treba priuštiti ekstazu do smrti, ali Barbarellin libido je izgleda mnogo jači pa se stroj počinje kvariti, što kreativnog znanstvenika dovodi do izlijeva bijesa. Film završava razaranjem grada i izlijevanjem na površinu ogromnog jezera koje zrači zlom energijom (?), a jedini preživjeli su Barbarella, Veliki Tiranin i krilati Pygar koji opet služi kao prijevozno sredstvo, ovog puta za dvije dame pod rukama...

U svom tom kakabinetu čuda pojavljuju se još predsjednik Zemlje (Claude Daphin) koji voli izdavati Barbarelli naređenja dok je ona u “full frontal“ izdanju, mudri profesor Ping (Marcel Marceau) i žena s lulom (Talitha Pol) koja “udiše esenciju muškaraca“ (ta scena se stvarno mora vidjeti, jer opisati se ne može).

Priča filma, koliko god bila bizarna i besmislena toliko je i zabavna, a Jane Fonda je rijetko kad tumačila tako opuštene i otkačene uloge, makar joj za ovu rolu, ruku na srce, nije trebalo ništa osim dobrog izgleda. Ipak, Velika Tiranica je najupečatljivija ženska pojava u filmu, u svojoj punoj sado-mazo opremi s vječitom poštapalicom “hi, pretty, pretty“ i s vrlo bogatom maštom što se tiče eliminiranja neposlušnih (u jednoj sceni zatvara Barbarellu u prozirnu kupolu i pušta na nju krvožedne ptičice). Jane Fonda je godinama kasnije, nakon niza glumačkih priznanja i zvjezdanog statusa pokušavala bojkotirati film, ali bezuspješno – na svu sreću. To što je Barabarella redovito na listma najgorih ostvarenja svih vremena uopće ne smeta kultnom statusu filma, nego ga još više potencira. Uz svu silinu loših dijaloga, smiješne glume, blesavu priču i glazbu kao iz nekog pornića, Barbarella se gleda sa smiješkom, a ljubitelji trasha je stavljaju u sami vrh svojih omiljenih dijela.

Filmom dominiraju upečatljivi setovi i oskudni kostimi koji svojm izgledom naglašavaju stripovsko podrijetlo djela, ali sve na neki način ima pop-art izgled i dojam šezdesetih, pa je tako svemir prikazana kao deliričan kovitlac boja i oblika, nešto slično lava-lampama koje su bile jako popularne u ono vrijeme. Pažljiviji gledatelji će u Barbarellinim lutanjima sigurno primijetiti elemente iz “Čarobnjaka iz Oza“ i “Alise u zemlji čuda“, a na neki način svemirska heroina je preteča svih kasnijih akcijskih junakinja poput Ellen Ripley, Sarahe Connor, Lare Croft ili Trinity (na žalost, nijedna nije toliko slobodoumna).

Barbarella se prvi put pojavila u paprinatom izdanju 1962. u francuskom časpoisu “V-Magazine“ i otada je strip preveden na nekoliko jezika i postao međunarodni bestseler. Sam autor Forest je bio vizualni konsultant pri snimanju, a film baš osim glavne junakinje i nema previše dodirnih točaka s predloškom. U planu je bilo snimanje nove verzije Barbarelle i to sa Drew Barrymore u glavnoj ulozi, a taj film je trebao imati više dodirnih točaka s originalnim stripom. Bilo kako bilo, malo je vjerovatno da bi bilo kakav remake postigao vrckavost i uvrnutost originala, jer jedna je Jane Fonda i jedanput su se u povijesti dogodile – šezdesete...